Region: Polemika o političkoj „pripadnosti“ LGBT pokreta

Kategorija: Lobiranje / Datum: jul 6, 2015

Prenosimo sva tri teksta


LGBT ljudi mogu biti i ljevičari i liberali jer različitost je naša najveća snaga, za Crol piše Gordan Duhaček

Foto: Kristina Josić Photography

Foto: Kristina Josić Photography

U danima nakon zagrebačkog Prajda u medijima se objavilo više komentara od, barem nominalno, heteroseksualnih komentatora koji su dobrohotno i maksimalno patronizirajuće objašnjavali pederima i LGBT aktivistima što bi oni trebali činiti i što bi trebali misliti te kakve bi pozicije trebali zastupati i kakva uvjerenja imati

Bio je to festival mansplaininga koji je bio fakat smiješan do suza, ponajviše zbog toga što su ti komentatori (od Indexa do dnevno.hr; jedini izuzetak je pronicljiv tekst Marija Kikaša na Biltenu) nastupali s pozicije kakti iskrene brige za stranputice LGBT politike i upozoravali da hrvatski LGBT aktivizam zapravo nanosi štetu LGBT zajednici, što tako očito demantira realnost i povijest 15 godina aktivizma u Hrvatskoj da doista nema smisla iznositi argumente zašto velika većina tih tekstova nema ni trunke vjerodostojnosti.

Ali vrijedi zabilježiti da je tako bilo, jer je to još jedan pokazatelj koliko je hrvatsko društvo otišlo naprijed u pravima LGBT građana, čak toliko da nas se tretira kao još jedan društveni subjekt kojemu hrvatski kolumnizam mora dijeliti svoje savjete.

Hoće nas ljevičari, hoće nas liberali

No, u svemu tome začela se i jedna zanimljiva polemika, koja je doduše vođena na nivou nenamjerne parodije, s obzirom da se čini kako njezini sudionici ili totalno nemaju pojma ili tek ograničeno znaju išta o LGBT povijesti, politici i teoriji, što ih nije spriječilo da se raspišu baš o tim temama u kontekstu LGBT ravnopravnosti i njezina odnosa prema kapitalizmu odnosnu socijalizmu. Ukratko, ljevičari i liberali su se počerupali oko toga kome se LGBT zajednica treba politički prikloniti iz čega je ključni zaključak za LGBT zajednicu da je, kako bi se to narodsko-muškošovinistički reklo, postala poželjna udavača. Hoće nas i ljevičari, hoće nas i liberali; koga izabrati?!

Izvor homofobije i sveopće diskriminacije LGBT populacije je heteropatrijarhat, koji na ovom svijetu postoji milenijima dulje nego bilo kakav kapitalizam ili socijalizam/komunizam

Sve je zapravo započelo u svojoj jednostavnosti i konzekventnosti genijalnim aktivističkim potezom nekolicine ljudi na Povorci ponosa, koji su došli s transparentima na kojima je pisalo „Kapitalizam je gay friendly“ i „Kapitalizam se ne uvlači u krevete, država da“, koje su nosili samodeklarirani hrvatski libertarijanci. Naravno, na zagrebačkom Prajdu je vidljiva bila i Radnička fronta, koja je pak solidarno izražavala podršku potlačenim pederima koji su ove godine marširali u ime antifašizma (što je, inače, izvrsna odluka organizatora, koja naravno nije riješila niti jedan strukturalni problem Prajda ali ga je bar još za ovu godinu učinila politički relevantnim), ali show im je ukrala šačica libertarijanaca (kojih u Hrvatskoj ima otprilike dvostruko manje nego Radničke fronte?), koja je s par transparenata uspješno „hakirala“ Povorku ponosa kako bi skrenula pažnju na svoja ideološka stajališta o odnosu kapitalizma i LGBT prava. S obzirom na reakcije, bio je to pun pogodak, kao neki od najboljih poteza u hrvatskom LGBT aktivizmu – jeftina i dalekodometna direktna akcija s jasnim medijskim učinkom, koja tjera naraspravu.

I kapitalizam i socijalizam su dugo bili inficirani heteropatrijarhatom

Nažalost, rasprava koja je uslijedila nije baš imala previše smisla jer se ispostavilo da ljudi koji u njoj sudjeluju nemaju neka osnovna znanja o tematici koje su se dohvatili. Teško je odlučiti se što ima manje smisla, tekst Nenada Bakića s njegova popularnog neoliberalnog bloga (u kojemu još piše o nekakvom „homoseksualizmu“) ili ljevičarska reakcija Ivana Tranfića objavljena na Libeli (koji misli da je kapitalizam izvor homofobije), da spomenem samo dva primjera. Pa evo malo LGBT teorije za početnike: izvor homofobije i sveopće diskriminacije LGBT populacije je heteropatrijarhat, koji na ovom svijetu postoji milenijima dulje nego bilo kakav kapitalizam ili socijalizam/komunizam.

Dapače, i kapitalizam i socijalizam su dugo vremena i sami bili inficirani heteropatrijarhatom i heteroseksizmom (te još uvijek i jesu, ali u mnogo manjoj mjeri), jer su se i oni rodili u njega, baš kao što je u njega i dan-danas rođena svaka LGBT osoba na svijetu.

Jedino na što LGBT zajednica treba paziti jest da autonomno artikulira svoje političke pozicije i aktivističke politike, bile one lijeve ili liberalne, jer je jako opasno prepustiti drugima da govore u tvoje ime

Ali, i kapitalizam i socijalizam su – svaki sa svoje specifične pozicije – donekle radili na slabljenju heteropatrijarhata, kapitalizam kroz tretiranje svih ljudi kao svojih potrošača (pa tako isti doista jest gay friendly, potrebno je samo da budemo dobri potrošači, što mnogi homoseksualci nedvojbeno jesu), a socijalizam kroz emancipaciju žena i pokušaje reforme obitelji. S druge strane, i kapitalizam i socijalizam su u svojim zemaljskim iteracijama bili itekako, pa i smrtonosno, homofobni, te je smiješno da se kapitalisti i neoliberali busaju u prsa oko svoje naprednosti po pitanju LGBT prava.

Najgluplji bi potez bio da se sada zakrve lijevi i liberalni pederi oko ideoloških marginalija dok HDZ priprema povratak na vlast i orbanizaciju Hrvatske

Kao što to ne bi trebali činiti ni suvremeni socijalisti. Konkretno, dok su u socijalističkim zemljama pedere proskribirali kao buržujske bolesnike i zatvarali u logore, u kapitalističkim su ih istovremeno masovno slali na prinudne elektrošokove i također, posve u skladu s tadašnjim zakonima, tjerali u zatvore. Isto kao što su danas i kapitalističke SAD i socijalistička Kuba podjednako gay friendly. Do skoro istog se rezultata došlo drugim putevima, naravno, ali u tome se iskazuju razlike kapitalizma i pripadajućeg mu liberalizma i socijalizma i komunizma.

Samo treba malo poznavati povijest i razumijevati društvene procese

Naime, LGBT ravnopravnost je savršeno kompatibilna i s kapitalizmom i sa socijalizmom, što znači da pederi mogu biti i za jedno i za drugo, kako god sami odluče kao slobodni ljudi. O toj polivalentnosti političkog pederluka (to bi zapravo bio – homoseksualizam!) svjedoči i nastanak suvremenog pokreta za LGBT prava, koji je niknuo redom u kapitalističkim zemljama, ali na pozicijama političke ljevice.

Uostalom, s istih se pozicija rodio i hrvatski LGBT aktivizam, što je skroz očekivano s obzirom na emancipatorski potencijal lijevih ideja, kao što je i skroz očekivano da ga sad želi kooptirati i (neo)liberalni kapitalizam.

I kapitalizam i socijalizam su u svojim zemaljskim iteracijama bili itekako, pa i smrtonosno, homofobni, te je smiješno da se kapitalisti i neoliberali busaju u prsa oko svoje naprednosti po pitanju LGBT
prava

Sve se odigrava po savršenom redu, samo treba malo poznavati povijest (uključujući i onu LGBT pokreta) i razumijevati društvene procese. Ono što pak, nadam se, slijedi u nadolazećem periodu jest javna, jasna i koherentna pojava konzervativne politike koja zastupa LGBT ravnopravnost; nastat će ludo zabavan krš kad krene taj fajt.

Jedino na što LGBT zajednica treba paziti jest da autonomno artikulira svoje političke pozicije i aktivističke politike, bile one lijeve ili liberalne, jer je jako opasno prepustiti drugima da govore u tvoje ime. Pritom se također ne smije zaboraviti da su ljevica i liberali prirodni saveznici u borbi protiv klerofašizma, odnosno ne prepustiti se pubertetskim strastima pravovjernog frakcionašenja dok se neprijatelji ujedinjavaju da te zgaze. Veoma je važno moći razlikovati što je najbitnije, što je manje bitno a što je nebitno u realpolitičkom kontekstu hrvatskoga društva; najbitnije je ne dopustiti nadmoć klerofašista.

Dugine boje pokazuju ispravan društveno-politički pravac LGBT pokreta, aktivizma i zajednice – ljevičarska crvena, narančasta demokršćanska, liberalna žuta, ekološka zelena, pa čak i konzervativna plava. Ljubičasta je tu jer smo fešn i znamo koja je boja najljepša

Surađivati s neistomišljenicima oko stvari koje su zajedničke

Uostalom, ljudi koji su sigurni u svoja politilčka uvjerenja, pa ne pate od kompleksa vječnog dokazivanja istih sebi i svima drugima, mogu u skladu s demokratskim pluralizmom surađivati s neistomišljenicima oko stvari koje su im zajedničke. Najgluplji bi potez bio da se sada zakrve lijevi i liberalni pederi oko ideoloških marginalija dok HDZ priprema povratak na vlast i orbanizaciju Hrvatske.

U svakom slučaju, LGBT ljudi kojima je stalo da vlastite ravnopravnosti mogu bez problema biti i ljevičari i liberali. Važno je da sami odluče što su i zašto su to. Ako to učine, onda im neće bauk biti topli brat ili sestra koji im nisu ideološka kopija. Jer jedna od najvećih snaga LGBT zajednica i njezin ogroman doprinos cijelom čovječanstvu jest različitost i raznolikost, koliko god nekad naporna i komplicirana bila.

Dok su u socijalističkim zemljama pedere proskribirali kao buržujske bolesnike i zatvarali u logore, u kapitalističkim su ih istovremeno masovno slali na prinudne elektrošokove

Naš je simbol šarena zastava duginih boja, te bi najgori samoponištavajući poraz za LGBT pokret bio učiniti ga monokromatskim. Dugine boje pokazuju ispravan društveno-politički pravac LGBT pokreta, aktivizma i zajednice – ljevičarska crvena, narančasta demokršćanska, liberalna žuta, ekološka zelena, pa čak i konzervativna plava. Ljubičasta je tu jer smo fešn i znamo koja je boja najljepša.

Primijetit ćete, nema na duginoj zastavi ni crne ni smeđe. Pa naravno, jer to su boje nacifašizma.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Protiv tolerancije ili zašto LGBTIQ i neoliberalizam ne smiju ići skupa, za Voxfeminae piše Petar Odak

ca4d55c7d6166d7f32b846a5ac60bc7c_XL

Foto: Noah Pintarić

Do nedavno kao da su rasprave o odnosu LGBT aktivizma i kapitalizma u nas bile pomalo apstraktne, u nekoj mjeri i monološke. Istina, ideološka pozicija Zagreb Pride-a, još uvijek ključne točke ovdašnjeg pokreta, pomalo je krivudava – nekad maše transparentima o radničkim pravima, a nekad za homofrendicu desetljeća nominira Vesnu Pusić, jednu od perjanica neoliberalne ideologije u Hrvatskoj.

Takva je pozicija, što zbog fluktuacije članstva, što zbog nesimetrične raspodjele moći u organizaciji, donekle i logična. No sve u svemu, ipak je nekakva dominantna pozicija LGBT aktivizma bila lijeva. No sad kad su nam se na prajdu pojavili libertarijanci s anarhokapitalističkim zastavama, čini se da polemika zadobija konkretnije konture.

Neoliberalima je postalo jasno da se ovdje krije sve ozbiljniji simbolički kapital koji im može dati određeni legitimitet kod dijela zajednice koja im je do sada izmicala, a gay aktivizam se treba odlučiti hoće li biti ‘anything goes’ inkluzivan ili inzistirati na svojoj lijevoj poziciji.

Priznajem, teška srca ulazim u ovaj već ozbiljno zapišan teritorij. Stoga se unaprijed isključujem iz rasprava o povijesti socijalizma i kapitalizma, historijskim uvjetima nastanka homofobije i heteropatrijarhata. Samo bih htio uputiti na ono što ovdje smatram ključnim pitanjem, a tiče se imperativa tolerancije koji nam jedan od sudionika nameće u svom doprinosu diskusiji:

„Jer jedna od najvećih snaga LGBT zajednica i njezin ogroman doprinos cijelom čovječanstvu jest različitost i raznolikost, koliko god nekad naporna i komplicirana bila.“

Raznolikost koja se ovdje zaziva, u sebe uključuje i neoliberalnu poziciju. Nikoga ne smijemo odbaciti!

IMG_1420_x

Ono što toj poziciji, međutim, već u startu izmiče, je tužna istina da u elementarno neravnopravnom odnosu (a sad govorim o društvenom kontekstu širem od gay aktivizma), odnosu u kojem jedna pozicija politički dominira, zahtjev za ravnopravnošću nije ništa doli zahtjevom za održavanjem te dominacije.

Ideologija tolerancije, kao i ideologija slobode, sasvim je logičan proizvod neoliberalnih politika. Bivajući destruktivne i po društvo i po prirodu, jedino mjesto gdje te politike mogu tražiti svoj legitimitet upravo su ovi apstraktni i manipulaciji podložni koncepti pluralizma, demokratičnosti, slobode izražavanja i slično, znate ih.

Odnosno, u trenutku suočavanja sa sasvim brutalno materijalnim posljedicama ekonomskih politika koje su im u pozadini, ti se koncepti se vrlo brzo prokazuju kao politički jalovi: te su nam slobode ponuđene kao kompenzacija onih drugih, vrlo materijalnih nesloboda.

Zatim, drugi ključni moment: trebamo li zaista tolerirati ideološku poziciju koja je destruktivna? Čini mi se da bi i sam autor, barem na načelnoj razini, na ovo pitanje odgovorio s ‘ne’ – jer, evidentno je, i njegova tolerancija u jednom trenutku dolazi do zida.

Naime, u perverzno patetičnom finalu teksta, nakon što pojedine boje duginog niza s LGBT zastave poveže s aktualnim političkim strujama, pronalazeći u svom širokom srcu mjesta i za konzervativnu i za neoliberalnu politiku, Gordan Duhaček (autor, zaista imam potrebu naglasiti, koji ovdje služi isključivo kao ilustracija političke pozicije, pa je sva ironija usmjerena toj poziciji) ipak uspostavlja granicu svoje inače besprijekorne tolerancije.

Naime, fašistima je ulaz zabranjen. Pri tom je, međutim, propustio jednu stvar – nije nam objasnio zašto.

Zaista, zašto u ime širine naših umova, i u svrhu širine naše baze, ne bismo u svoje redove primili i LGBT-friendly fašiste? Nije da ih nema, i nije da su daleko, kao što nam npr. pokazuje ubrzan uspon nizozemske radikalne desnice, koja je i pro-gay i islamofobna. Ok, naravno, pomalo se šalim jer sasvim mi je jasno da je „Ne fašizmu!“ ovdje uspostavljeno kao aksiom kojeg naprosto ne treba razjašnjavati.

Ta radi se o elementarnom civilizacijskom dosegu, fašizam je, toliko svi već znamo, mrzilački, nasilan i ubojit – kod takvih stvari tolerancija ne može drugo nego da stane. S ovim se teško ne složiti.

IMG_1720_x

Ali sad smo došli do najperfidnijeg momenta ovog tipa diskursa. Naime, izdvajajući fašizam kao crnu ovcu među ideološkim opcijama, on nam sve druge protura kao dovoljno civilizirane da bi, u nezasitno prštećem vatrometu
demokracije, bile u najmanju ruku prihvatljive. Sve, pa tako i one koje nam živote neumoljivo omeđuju brutalnim ekonomskim politikama.

Ono što ova pozicija previđa, svjesno ili ne, je da politički sistem nasilje ne mora nositi na reveru da bi ono bilo prisutno, štoviše, neizostavno. Također, propušta uočiti već notornu i vrlo provjerljivu činjenicu da je fašizacija društva često skopčana upravo s ekonomskim krizama kapitalizma.

No dobro, moderni kapitalizam je umiveniji od crnog zla fašizma, daleko od toga, međutim on ne samo da nije imun na nasilje, on nasilje proizvodi na svakom koraku. Govorimo o ekonomskom nasilju u najširem smislu. Možda ne bi bilo loše da svari konkretiziramo. Pri tom čak ni ne moramo posezati za poviješću – iako nije zgoreg još jednom napomenuti da institucija privatnog vlasništa naprosto ne može biti uspostavljena bez čina nasilja, bilo da govorimo o britanskim lordovima koji tjeraju seljake sa zemlje, bilo da se vratimo tek dvadesetak godina unatrag i vidimo kako se u kratkom odsječku vremena kolektivno vlasništvo nakon rata raspačalo u nas.

Sve što trebamo, a zaista nije teško, je uočiti razinu eksploatacije na svim razinama: eksploatacija radne snage, eksploatacija kućanskog rada, eksploatacija zemlje. Na kraju krajeva i eksploatacija drugih dijelova svijeta, na krilu koje zapadnjački kapitalizam jedino i može ostvariti industrijski rast, sa svim njegovim reperkusijama (uključujući, tek pomalo zaobilaznim putem, i koncept ljudskih prava).

Zatim, koliko ćemo još privatizacije zdravstvenog sektora progutati, prije nego i nas dostignu statistike poput one u SAD-u, gdje odrasle osobe bez zdravstvenog osiguranja imaju 40 posto veći rizik od smrti u odnosu na one koje su osigurane u privatnim tvrtkama? Gdje adresirati odgovornost za ove smrti? Gdje adresirati odgovornost za onih četrnaest samoubojstava Foxconnovih zaposlenica/ka? Ovo nisu ekscesi, čudnovate aberacije inače elegantno uštimanog sustava – ovo su samo najzorniji primjeri njegovog konstantnog i sveprožimajućeg nasilja.

Dakle, nemojmo se dati zavarati. Kad govorimo o neoliberalizmu, ne govorimo o apstraktnoj ideologiji čiji nam se temeljni principi, eto, možda baš i previše ne sviđaju, ali smo ih u ime demokratske zrelosti spremni tolerirati u drugih. Ne, imamo posla sa sasvim konkretnim sustavom koji je prožet sasvim konkretnim nasiljem i koji s tim nasiljem računa, koji bez tog nasilja naprosto nije održiv.

Stoga oprostite, ali nemam ni najmanju namjeru u ime taktične identitetske solidarnosti s tolerantnim smiješkom na licu koračati kraj onih koji na to nasilje, makar i implicitno, pristaju ili ga zazivaju, pa bili oni i sto puta L, G, B ili T. Jer to primarno ne bi bio zalog tolerancije, već zalog čiste političke gluposti s opasnim posljedicama.


‘Gluten free’ aktivizam ili isključivošću do minorne pozicije moći, za Crol piše Gordan Duhaček

Postoji jedna stvar u kojoj se slažem s Petrom Odakom u vezi sa stavovima koje je iznio u tekstu za Voxfeminae pod naslovom „Protiv tolerancije ili zašto LGBTIQ i neoliberalizam ne smiju ići skupa“ (koji je pak i reakcija na moj tekst „LGBT ljudi mogu biti i ljevičari i liberali, jer različitost je naša najveća snaga“), a to je da polemika o LGBT pokretu u Hrvatskoj konačno „zadobija konkretnije konture“. Tu prestaje moje slaganje s Odakom, ali baš to i jest zabavno u vezi s tom polemikom.

Iako sam razumio njegov tekst, ne nalazim u njemu previše smisla, ali bi smisao mogao nastati iz analiziranja Odakova besmisla, stoga i ovaj odgovor. Ne tvrdim da Odakove pozicije nisu legitimne, da ne bi bilo zabune, nego da su besmislene. One su „politički glupe s opasnim posljedicama“.

Prvo što nema smisla jest sâm naslov teksta, koji glasi, još jednom, „Protiv tolerancije ili zašto LGBTIQ i neoliberalizam ne smiju ići skupa“. U redu, po Odakovom mišljenju, te dvije stvari ne smiju ići skupa, ali one – idu skupa. Dapače, zasad idu prilično dobro skupa. Mislim da je u pitanju nešto tako očito da mi je deplasirano uopće detaljnije obrazlagati, pa ću samo napomenuti kako je najviši formalni stupanj prava LGBTIQ osoba, kao i društvena prihvaćenost, većinom u državama Zapada, dakle, onima u kojima manje-više dominira neoliberalizam.

Zašto bi pederi bili veći katolici od pape?

Realnost je nazvala i poručila Odaku da je nije briga što on misli da bi smjelo biti ili ne. I otprilike to i jest ključna razlika između Odakovih i mojih stavova – mene itekako zanima (društveno-politička) realnost, ili „konkretna analiza konkretne situacije“ kako bi rekao Lenjin, a ne ŠBBKBB ili stanje nečijeg (teškog) srca. Jer smatram da se u mnogočemu zastrašujuću realnost neoliberalizma ne može mijenjati ako je se uopće nije u stanju prepoznati. Da, treba skinuti ružičaste naočale!

Odmah nakon toga, Odaka zbunjuje kako je moguće da se na zagrebačkom Prajdu nose transparenti na kojima piše „I pederi su radnici“, te općenito transparenti koji zagovaraju radnička prava, a da se istovremeno nominira (da podsjetim, uz još devet drugih ljudi) Vesnu Pusić kao homofrendicu desetljeća. Ne uočavam baš nikakvu kontradikciju u tome, te smatram da je u tom izboru – na kojem je hrvatska LGBT zajednica i cijela javnost imala priliku glasati online a koji se odnosio na period od 2002. do 2011. – Pusić zasluženo pobijedila. Ako Odak ili netko drugi bude organizirao izbor za najveću „perjanicu neoliberalne ideologije u Hrvatskoj“, u koje bih definitivno uključio i Pusić, vrlo je moguće da će baš ona, opet zasluženo, pobijediti te da ću i ja za nju glasati.

Dok sam se bavio LGBT aktivizmom, naučio sam da se aktiviste može, između ostaloga, podijeliti u dvije ključne, često i sukobljene skupine. U jednoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj proizvesti društvenu promjenu nabolje (a naravno da oni sami definiraju što je to – bolje), a u drugoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj svima, ali ponajviše sebi, dokazati vlastitu aktivističku i ideološku svetost

Politička pozicija koju ja zastupam – a nikako ne namećem, kako Odak podmeće – jest da LGBT pokret treba biti autonoman u odnosu na sve druge pokrete u društvu, što nikako ne isključuje ni suradnju ni povezivanje s njima, ali s pozicije LGBT interesa. Ne vidim razloga zašto bi pederi bili veći katolici od pape, veći zagovaratelji radničkih prava od Marxa, veći neoliberali od Vesne Pusić itd., niti da se ikome nešto pretjerano imaju dokazivati kako bi ih se prihvatilo. Da, govorim o prihvaćanju, a ne o toleranciji. A istovremeno, pederi mogu biti i katolici ako to žele, mogu biti i marksisti, mogu biti i neoliberali, te mislim da LGBT pokret može reflektirati i sve te, kao i mnoge druge, pozicije i da to nije u koliziji s autonomno definiranim LGBT interesima.

Kako bi to lijevi gej aktivisti liberalnim gej aktivistima objašnjavali da oni uopće i nisu aktivisti i dio LGBT pokreta?

A kako se to autonomno definiraju LGBT interesi? Pa, kroz stavove i djelovanje LGBT osoba i heteroseksualnih podržavatelja koji se uključuju u LGBT zajednicu i aktivizam te tako tvore LGBT pokret. To i jest (zasad) smjestilo hrvatski LGBT pokret na lijeve i donekle liberalne pozicije, jer ga pretežito čine ljudi koji su ljevičari i liberali.

Tu je još jedna suštinska razlika između Odakove i moje pozicije: on piše da se „gay aktivizam treba odlučiti hoće li biti ‘anything goes’ inkluzivan ili inzistirati na svojoj lijevoj poziciji“, dok ja smatram da gej aktivizam (izgleda da je razlika i u tome što je za mene ‘gej’ toliko udomaćen izraz da ga pišem fonetski, dok je Odaku ipak još uvijek stran pa ga piše u engleskom originalu) uopće ne može donijeti takvu odluku. To jest, baš bih volio gledati kako bi to lijevi gej aktivisti liberalnim gej aktivistima objašnjavali da oni uopće i nisu aktivisti i dio LGBT pokreta.

Ne vidim razloga zašto bi pederi bili veći katolici od pape, veći zagovaratelji radničkih prava od Marxa, veći neoliberali od Vesne Pusić,… niti da se ikome nešto pretjerano imaju dokazivati kako bi ih se prihvatilo

To bi bio Monty Phyton. Tragičnije, bilo bi to samouništenje ljevičarskog gej aktivizma, pa se nadam da se nitko neće odlučiti na tako poguban potez. Ako se, dajem samo primjer, ja izjašnjavam kao liberalni gej aktivist i u skladu s time djelujem, zar ne bi bilo licemjerno da se moje pravo na samodefiniranje identiteta (kojeg god!) niječe? No, čak i da se to dogodi, meni i dalje preostaje sljedeća reakcija: „Apsolutno me boli briga što vi kažete o tome jer ću ja i dalje nastaviti i raditi i govoriti kako mislim da treba“. To je, uostalom, i reakcija pravih aktivista na homofobe. Neće nikome ni Željka Markić ni Petar Odak određivati kako će se samodefinirati. Ne postoji troglavi pas na ulasku u LGBT pokret koji pušta samo one koje bi Odak uključio, odnosno odobrio.

Hrvatski LGBT pokret je itekako (bio) svjestan konteksta u kojem djeluje

Odak dalje piše kako mojoj političkoj poziciji izmiče „tužna istina o elementarno neravnopravnom odnosu… u kojem jedna pozicija politički dominira“‘, što nije točno. Kako nije shvatio, pojasnit ću: savršeno sam svjestan dominacije neoliberalne političke pozicije u svijetu, ali mislim da LGBT pokret nema nikakve moći to promijeniti, pa tako ni hrvatski LGBT pokret.

Ali zato hrvatski LGBT pokret ima društveno-političku (su)moć – stvorio ju je! – da promijeni nabolje situaciju za LGBT građane Hrvatske i da mu to treba biti primarni cilj djelovanja, koji naravno ne isključuje i sekundarne, tercijarne itakodalje ciljeve. Ukoliko će netko reći da je to oportunizam, ja ću se s time odmah složiti. Da, to je pragmatična Realpolitik (koja je u stvari prevođenje ideala i ideologije u političku praksu), bez koje ne bi bilo ni Povorke ponosa ni Zakona o životnom partnerstvu. Hrvatski LGBT pokret je itekako (bio) svjestan konteksta u kojem djeluje – što mislite, zašto je prva Povorka ponosa održana tek nakon Tuđmanove smrti te dolaskom Račana i Mesića na vlast?

Istovremeno, pederi mogu biti i katolici ako to žele, mogu biti i marksisti, mogu biti i neoliberali, te mislim da LGBT pokret može reflektirati i sve te, kao i mnoge druge, pozicije i da to nije u koliziji s autonomno definiranim LGBT interesima

Negdje na sredini Odakova teksta on postavlja jedno pitanje koje opet pokazuje bitne razlike naših pozicija.

„Trebamo li zaista tolerirati ideološku poziciju koja je destruktivna?’, pita se Odak i onda još pokušava dati odgovor u moje ime, što je zavidan izraz arogancije i promašenog patroniziranja. Pritom je njegov odgovor u moje ime pogrešan, jer smatram da je neizbježno toleriranje raznih destruktivnih ideoloških pozicija (naročito kad su dominantne), kako bi se uopće bilo u prilici boriti protiv istih i, ako i kad je moguće, maknuti ih s pozicije moći.

Ima jedna stvar – priznajem – koju ne razumijem u vezi s Odakovom pozicijom, a to je što je sve dosad čekao da zauzme svoj principijelni stav netolerancije. S obzirom da smatra da ne treba tolerirati destruktivne ideološke pozicije, apostrofirajući neoliberalnu, nije mi jasno kako već nije posegnuo za revolucionarnim nasiljem da je uništi. Ili živi u nekakvoj paralelnoj realnosti u kojoj se njegovi stavovi smatraju koherentnima?

Društvene promjenu nabolje i dokazivanje aktivističke svetosti

Postoji doista mnogo načina da Odak izrazi svoj izostanak tolerancije za destruktivne ideološke pozicije, a na kraju svoga teksta on otkriva i koji je izabrao: „Stoga oprostite, ali nemam ni najmanju namjeru u ime taktične identitetske solidarnosti s tolerantnim smiješkom na licu koračati kraj onih koji na to nasilje, makar i implicitno, pristaju ili ga zazivaju, pa bili oni i sto puta L, G, B ili T.“ Maknuo je (tolerantni!) smiješak s lica. Evo, radnicima Foxconna je odmah lakše, neće se više ubijati zbog nepodnošljivih uvjeta rada! Još smješnije, prije nego se odluči na taj epohalni potez micanja smiješka s lica, reći će: „Oprostite“ Kome li se uopće ispričava u toj pravedničkoj netoleranciji i čemu?

Baš bih volio gledati kako bi to lijevi gej aktivisti liberalnim gej aktivistima objašnjavali da oni uopće i nisu aktivisti i dio LGBT pokreta

Stavovi Petra Odaka su, bez ikakve ironije, ilustracija onoga što jedan moj frend naziva „gluten free aktivizmom“. Dok sam se bavio LGBT aktivizmom, naučio sam da se aktiviste može, između ostaloga, podijeliti u dvije ključne, često i sukobljene skupine. U jednoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj proizvesti društvenu promjenu nabolje (a naravno da oni sami definiraju što je to – bolje), a u drugoj skupini su aktivisti kojima je prvenstveni cilj svima, ali ponajviše sebi, dokazati vlastitu aktivističku i ideološku svetost.

Naravno, ponekad se oba impulsa prožimaju u istoj osobi, a što se tiče mene, uvijek sam se identificirao s prvom skupinom – iako nisam bio ni bez osobina one druge – te tako i radio. (Za one koji znaju nešto o povijesti LGBT aktivizma, reću ću to ovako: uvijek mi je draži i bliži bio GAA nego GLF.) Definirajuće obilježje druge skupine uvijek je bilo to što paralelno pati od nedostatka političke moći i odbija učiniti što je potrebno da je stekne, pa taj kompleks liječi poticanjem frakcionašenja. Moć stiču isključivanjem, a ne uključivanjem.

Kako se to autonomno definiraju LGBT interesi? Pa, kroz stavove i djelovanje LGBT osoba i heteroseksualnih podržavatelja koji se uključuju u LGBT zajednicu i aktivizam te tako tvore LGBT pokret. To i jest (zasad) smjestilo hrvatski LGBT pokret na lijeve i donekle liberalne pozicije, jer ga pretežito čine ljudi koji su ljevičari i liberali

Plus, u svojoj opsesiji „pravim“ vrijednostima, neke metode počinju tretirati kao vrijednosti. Konkretni primjeri bi bili, recimo, politička korektnost i dvorodno pisanje. To nisu vrijednosti, nego su metode. Vrijednosti su ravnopravnost spolova i rasa, svih ljudi općenito uostalom, a kada se metode uzdiže na nivo vrijednosti, to je jedan od najboljih načina da se vrijednosti iznevjeri. S druge strane, najbolji način da se ideali i vrijednosti ostvare u praksi jest – prihvatiti se posla i zaprljati ruke. Najkomotnija je politička pozicija htjeti promijeniti sve, pa ne promijeniti baš ništa.

Tako da ću ja i dalje bez problema koračati kraj Petra Odaka (i kao konkretne osobe tko god on bio, i kao ilustracije ili paradigme) na Prajdu, kad opet na isti budem u prilici doći, jer ga i toleriram i jer me jednostavno nije briga i jer me u svemu tome zanimaju neke važnije stvari, kao što je društvena i politička ravnopravnost LGBT građana RH. Hoće li on koračati kraj mene je njegov problem, a ako mi kaže „oprosti“ jer je upravo protestno maknuo smiješak s lica shvativši u kakvom se društvu nalazi, vjerojatno neću izdržati a da ne počnem smijati mu se u lice.

Top

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>