PUT U OUT, priča Lamije Begagić

Kategorija: LezPismo / Datum: jun 20, 2013

 

– Pa, hoćeš da se vratimo?
– Ma, neću, nećemo nikad krenut ovako.

Valjda sam ga sklonila. Valjda. Valjda će jednom prestati to valjda i valjda ću bar jednom znati da nešto sigurno jesam ili nisam, ramišljam, dok ona gleda ispred sebe i vozi, mirno, kamenog lica, uključenog samo u saobraćaj, već navikla na takve moje ispade. Valjda ću jednom znati kako je to ne tražiti ključ iza knjiga i diskova, kako je to sjetiti se gdje si ostavila mokar peškir i ne pitati se da li si sklonila prljav uložak ili si ga ostavila u kutu lavaboa, pored sapuna. Ovaj sam ga put valjda sklonila.

– Jebi ga, žurilo mi se. Ne volim kad me požuruju.
– Aha – dodaje ona i daje gas da stigne proći kroz žuto.
– Zamalo.
– Aha – odgovara hladno ganjajući novo žuto.

Mrzim njeno ahakanje. Radi to kad me mrzi. Mržnja je jaka riječ, gađenje je možda ona prava. Ona jednostavno ne razumije kako neko može ne znati da li je bacio prljav uložak u smeće. Ona ne razumije kako stvari poput sapiranja kade nakon kupanja, pranja šoljice nakon kafe ili bacanja uloška u smeće mogu nekom ne biti rutina. Zar se za takve stvari neko uopće može zapitati da li ih je uradio? Neko može. Mogu ja. Ona to zna i to joj se gadi.

– Sad ti se gadim?
– Ma jok. Samo znaš da ja to ne kontam.

Okrećem se i tamo pozadi, iza nas, ne sjedi niko. Same smo i možemo psovati i upadati u beznadežne rasprave. Same smo: ona vozač, ja suvozač i paket za moju mamu tamo iza.

– Nemaš tu šta kontat il’ ne. Takva sam. Jebi me, al’ sam takva.
– A dobro.

Ne svađa joj se, pa u to ime pojačava radio. Zaustavlja se na semaforu, ovaj put crveno kao kuća. Stupska petlja. Trup smo gusjenice, koja napušta grad. Mirno čekamo da se glava pokrene.

– Baš bi bilo super da znam udarat ritam po volanu – kaže odjednom potpuno ushićeno.

Svira brza ciganska melodija i ona se trudi pratiti je tapkanjem prstiju po volanu. Trube iz nekog drugog orkestra, tamo iza nas, zadaju, međutim, nesnosan i neuprativ ritam. Nervozni šoferi podsjećaju je da je zeleno i da se pokrene. S koliko li je samo usana sada potekla psovka na račun njenog spola? Ne smijemo ni pomisliti. Ubacuje u brzinu, kreće, ali nema više onog ushićenja, ni volje da prati ritam, nema više ni ciganske muzike, potpuno ju je utišala. Sad je opet sva u saobraćaju. Takve je sitnice demorališu. Još je početnica, još izlazi sva znojna iz auta, još joj je sjedište previše primaknuto šajbi i još obje ruke drži čvrsto na volanu čak i kad je cesta savršeno čista i ravna.

Trudim se zapaliti opet tu nepravedno ugašenu energiju i pojačavam muziku, ali cigani su odsvirali svoje. Slušamo stanje na putevima, no nema nikakvih smetnji na magistralnom putu M-17, osim da se i dalje, zbog radova na izgradnji auto-puta na dionici Visoko-Kakanj, vozi obilaznicom. Na radiju ne spominju da je danas nedjelja i da je na Stupu autopijaca, podatak koji nas dvije, uputivši se na put baš u ovo vrijeme i baš ovim putem, nismo smjele zaboraviti. Shvatamo to tek kad se nađemo uklještene u gomili automobila.
Ne samo da ne uspjevam zapaliti nju, već gasim i samu sebe. I opet utišavam radio.

– Jebem ti selo – progunđam, potom se opet okrenem tamo iza i gotovo da se izvinim paketu na stražnjem sjedištu.

Opalim još koju psovku i počnem nervozno tapšati prstima po vlastitom golom koljenu. Cijela je petlja blokirana, auta prilaze sa raznih strana, vruće je, u nedostatku trotoara, krajem ulice koračaju gomile pješaka, izvana, i kroz zatvorene prozore, dopire žamor i vika. Auto-pijaca je neizostavno mjesto okupljanja takozvanih prodavača (onih koji bi ono loše što imaju prodali za što više) i takozvanih potragača (onih koji bi ono dobro što nemaju kupili za što manje). Taj vječiti nesporazum razlog je što su ovakve pijace češće mjesto žestokih prepirki, psovki i nadmudrivanja, nego li istinskog poslovanja i robno-novčane razmjene.

– Fina Fabija – govori – Izgleda očuvana.
– Ovdje sve izgleda očuvano. A sve je ispod hrđavo.
– Meni i svaka lubenica izvana izgleda ukusno. A nije.

Nasmijala me i sretna sam što se smijem. Sretna je i ona. Ne volim lubenice, ali sam voljela kad ih je tata kuckao i tražio pravu u moru krivih. Mama veli da bi uvijek pogađao. Po autu ne kucaš da prepoznaš je li udarano. A bilo bi lijepo da možeš samo kucnuti i da ti svaka ta hrpetina željeza ispriča svoju priču. Bilo bi lijepo da su sve analogije slatke kao ova sa lubenicom i da me je svaki put ovako lako nasmijati.

Primičem joj se, zaklanjam joj čuperak kose iza uha i dajem joj pusu u ušnu resicu. Smije se i gleda me krajičkom oka. Obje su joj ruke još na volanu, iako se već par minuta ne pomičemo s mjesta.

Foto: Futurity via creative commons

Foto: Futurity via creative commons

– Ne budi tako napeta. Slobodno izbaci iz brzine, pusti nogu s kvačila, skini ruke s volana… Protegni se, odmori se.
– Hoćeš ti da voziš – pita uvrijeđeno.
– Neću. Samo kažem.
– Onda nemoj ni govorit. Opuštena sam.

Naravno da nije opuštena, ali mi je odjednom žao što sam išta rekla. Nekad je tako kruta. Kao kad vozi. Ili kad ne dozvoljava muzici da je ponese, već stidljivo pleše samo ramenima i gornjim dijelom trupa, ili kad razgovara sa nepoznatima, neprestano češkajući leđa i stražnji dio vrata. No, nisu to situacije u kojima joj smiješ prigovarati. Bilo bi moguće s njom pričati o tome u krevetu, u šetnji, na kafi, ali nipošto u trenucima dok je takva. Ne voli da misle da je kruta i napeta. To je čini krutom i napetom. Sad još jače stišće volan, a on sve više klizi iz znojnih šaka. Ljuta je što sam uništila tako lijep trenutak. Ne može da ne misli na to kako je možda zaista prekruta i kako će se sigurno i njima danas učiniti takvom.

– A daj sori. Samo mi je žao što se nisam sjetila da je danas prokleta pijaca… Žao mi što sam te uvukla u ovo… – pokušavam se izvući, ali riječi mi zvuče blijedo i neuvjerljivo i prije nego su sišle sa usana.
Htjela bih da mi vjeruje. Zaista se osjećam loše.
– Vjeruj mi.
– Ok, vjerujem. Ali kakve to veze ima s mojom opuštenošću? Uostalom, nisi ti kriva. I ja sam znala da je nedjelja.
– Znala si, al’ ja vodim. Mislim, mojima idemo.
– Pa?
– Pa ništa.
– Ne pokušavaj uvijek bit tako…
Kolona se lagano pokrenula i učinilo nam se da ćemo u ovoj turi zaista probiti obruč i izaći na čistinu. No, zapele smo opet.
– Pa dokle više? – pita me, kao dijete.
– Ne znam. Još malo. Da stavim neki cd? – odgovaram, kao djetetu.

Klima glavom i puštam nešto za hvatanje ritma po volanu. Razmišljam šta je htjela reći. Da ne pokušavam uvijek biti tako… Tako dominantna? Tako zaštitnička? Tako samouvjerena? Šta to ona već zna o meni, a da ni ne znam da zna? Opet joj radim ono s kosom, ono s uhom. Pokrećemo se i izlazimo iz gužve. Auto ronda, kao da mu je mrsko pokrenuti se. Pravi razlog za takvo brujanje, zapravo, nije ljenost mašine da nastavi putovanje, već Irinin šoferski junf. Njene oči nisu na cesti, već na kontrolnoj tabli. Tek kad vidi broj obrtaja, prebacuje u veću brzinu. Motor moraš slušati, auto ti zna reći šta mu treba, pomišljam da joj kažem, no, naravno, ne govorim. Ionako je dovoljno napeta zbog susreta sa mojima.

– Ja se ne sjećam pedesetog rođendana svoje mame – veli, kao da zna o čemu mislim.
– Kako?
– Tako. Bio je prije dvije godine, toliko znam, al’ nemam pojma šta smo radili i jesmo li ga obilježili.

Vjerovatno nisu. Irinin brat živi vani i rijetko pohodi roditeljski dom. Irina je stub familije. Krhak stub, učini ti se da ni bicikl ne možeš naslonit na njega, ali kad je upoznaš shvatiš kako je sposobna i za veće zemljotrese. Mama i tata bi se razveli da nije nje. I hoće, tačnije, čim ona ode od njih. Bit će to kraj njihovog kompromisa što su ga zvali brakom. Iako tim simboličnim odlaskom mlađeg djeteta od kuće neće prestati biti roditelji, prekinut će svoje formalno zajedništvo i otići tamo gdje već u mislima i srcima jesu.

– Je l te strah? – pitam.

Ona veli da jeste, a ni ne zna da sam je pitala je li je strah toga što će se njena porodica raspasti onog momenta kad im okrene leđa. Misli da sam je pitala je li je strah ovog putovanja i ove naše odluke da im napokon kažemo, da im, na proslavi pedesetog rođendana moje mame, da im svima, mami, tati, dedi, Aidi i Adnanu, svima, kažemo…

– Ma, to je normalno. Mislim, to da te strah. I mene je – odgovaram tiho.

A nije me strah. Nije toga. Strah me jeseni, strah me da će ovo ljeto tako brzo proći, strah me da neće sa mnom izdržati još dugo ili, još gore, da će se jednog jutra probuditi u pedesetoj čekajući povod da ode od mene.

– Hajde stani na prvoj pumpi, pliz… – jedva progovaram.
– Zašto?
– Malo mi je muka.

Zaustavlja auto i ja izlazim. Udišem zrak, ona izlazi za mnom i stavlja mi ruku na rame. Na licu joj vidim taj osjećaj odgovornosti, iako zna da sve to sa mnom nije od loše vožnje, trzanja auta i nespretnog zaobilaženja rupa na cesti. Nudi mi da ja vozim dalje, ali odbijam ljuta na samu sebe. Opet sam je uspjela rastužiti. Vadi cigaretu i pali je.

– Opet nisi sigurna da to želim – pita me, tačnije više konstatuje, dok pilji u poklon zatvoren u autu.

Nisam sigurna. I ne osjećam se pozvanom da išta odgovorim na ovo njeno pitanje, ako je uopće i pitanje. I ona zna da nisam sigurna. Zna da mislim da to radi zbog mene, ne jer zaista to želi. A neću da to radi zbog mene.

– Neću, neću da to radiš zbog mene, neću da ti bude žao, neću da za pet godina kažeš da sam ti sjebala pet godina života, neću da kažeš da si sve žrtvovala, jer si me voljela i da si mogla sa svima, sa bilo kim, sa muškarcima, frajerima, jebenim frajerčinama, a ti si, eto, odlučila sa mnom i otjerala si sve od sebe i porodicu, koja se raspala, naravno, čim su čuli, i sve opet zbog mene! Zbog mene!

Kao i obično nakon ovakvih erupcija, stojim skamenjeno, nesigurna da sam zaista sve to izgovorila. Možda sam samo razmišljala, možda nisam rekla baš sve i baš ovako?

Baca cigaru na asfalt i gleda je kako dogorijeva. Potom podigne glavu i pogleda me. Oči su joj umorne od vožnje, od treme, od straha. Očekujem da će izgovoriti gomilu uvreda. Očekujem da će me, ako već ne želi da me vrijeđa, barem prezrivo pogledati i ostaviti me tu, na pumpi, vratiti se dok još može, ako ništa drugo, a ono spasiti brak svojih roditelja. Ne dobijam ništa od očekivanog. Dobijam Irinu. Ulazimo u auto, u tišini. Uzima moj dlan i stavlja ga na svoju nogu. Iz glatke kože probijaju oštre dlačice i bockaju me.

– Misliš da će joj se svidjeti poklon – pita me dok pali auto.

Otkad je sve počelo, više od dodira i više od svega, volim da je gledam i da na njenom tijelu pronalazim svoje nedostatke: okrutne oštre dlačice na nogama, crvena zadebljanja oko kukova, ranice od dlake čiji je korijen ostao zatočen u tijelu…

– Hoće – odgovaram spremna da po drugi put krenemo na isto putovanje.

 

 

Lamija Begagić, preuzeto iz knjige „Pristojan životˮ

Foto: Labris

Foto: Labris

Lamija Begagić (Zenica, 1980) Urednica je dječijih listova Kolibrić, Palčić i 5Plus. Uređivala je književni web-magazin Omnibus i Književni žurnal. Piše za djecu i odrasle. Do sada je objavila zbirku kratkih priča Godišnjica mature, objavljena 2005. uporedo u Beogradu (Rende) i Sarajevu (Omnibus), kao i zbirku kratkih priča Jednosmjerno, Fabrika knjiga 2010. Živi u Sarajevu, gdje je i studirala na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta. Dvije priče („Bog, jazz i još ponešto ili prosto Ena i Jabukaˮ) objavljene su u zborniku „Bun(t)ovna p(r)ozaˮ. Na natječaju „Ekran priče_02ˮ u organizaciji zagrebačke Naklade MD i Iskon interneta osvaja prvu nagradu u konkurenciji od 1209 priča za priču „Dvadeset i sedamˮ. Priča „Jednom ću naučiti plestiˮ uvrštena je u zbornik „Poqueerene pričeˮ. Izbor priča našao se i u antologiji ex-yu mladih autora „Na trećem trguˮ.
Objavljivala je priče i poeziju u Licima, Sarajevskim sveskama, Zarezu, Libri Liberi, Reviji Re… Dobitnica je specijalne nagrade Fondacije Farah Tahirbegović „za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture“.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>