Partnerski odnosi u istopolnim vezama u BiH: Bliskost među četiri zida

Kategorija: Edukacija, Istopolna partnerstva, prenosimo, Psihologija, Zdravlje / Datum: jul 16, 2015

prenosimo sa lgbt.ba

Piše: Kristina Ljevak
Izvor: Azra


Svaka nova veza i emotivno prepoznavanje omeđeno je našim prethodnim iskustvom. Neodvojiv je od nas, a kako bi i bilo drugačije, način odrastanja, intenzitet emocija kojima smo u životu bili okruženi, vaspitanje, podrška – roditelja, prijatelja, najbližeg okruženja… Sve naše frustracije, razočarenja i lične traume dio su našeg prtljaga kojim, htjeli ili ne, ispunjavamo novi emotivni okvir.

Foto: arhiva Labrisa

Foto: arhiva Labrisa

U slučaju heteroseksualnih veza postoje opšta mjesta prethodnih iskustava, nerazumijevanje od strane jednog ili oba roditelja za naše želje, ambicije i planove, neprihvatanje naših emotivnih izbora jer partner ima predugačku kosu, neprimjerenu odjeću, tetovažu na vidljivom mjestu… Nekada ne odgovara porodica iz koje izabranik i izabranica dolaze, nivo obrazovanja, interesovanja, vannastavne aktivnosti… Uprkos početnim negodovanjima, s tim se, prije ili kasnije, uči nas iskustvo, roditelji i okruženje pomire. Uobičajeni obrazac podrazumijeva vjenčanje bez prethodnog upozorenja nakon kog se ne može dalje da ne pukne bruka. Potom se desi dijete, a onda svi znamo – rodilo se, ljuljaj ga.

Iskustva istospolnih veza bitno su drugačija. Bagaž s kojim se u njih uplovljava nerijetko je pretežak i podrazumijeva od neprihvatanja do potpunog odbacivanja porodice, negodovanja okruženja, izloženost verbalnom i fizičkom nasilju. I život u stalnom strahu na šta ne smiju zaboraviti svi oni koji ne žele da prihvate istospolne parove. Jer uz sve probleme koji svaki čovjek ima, u ovoj ili bilo kojoj zemlji, strah LGBT osoba je ono što obilježi većinu njihovog života. A priznaćete, lakše je biti siromašan a slobodan, već bez materijalnih sredstava i u stalnom strahu.

Koliko je ono što je dio prethodnog iskustva kod oba partnera ili partnerice opterećenje za vezu? Kako na temeljima nataloženim od traume graditi zdrav odnos dio je onoga što smo pokušali saznati od naših sagovornika i sagovornica, lezbejke, geja i biseksualne osobe u BiH.

Trauma naša kolektivna

“Koliko smo duboko istraumatizirano društvo, opterećeno iskustvom rata, shvatila sam zahvaljujući poslu, kad sam počela putovati u inostranstvo. Umjesto da se fokusiram na predavanja koja su uglavnom bila povod odlaska, ja sam razmišljala šta rade u hotelskom restoranu sa ostacima hrane na švedskom stolu nakon doručka”, kroz smijeh počinje priču Mirela, rođena u Tuzli, danas nastanjena u Sarajevu, koja je kroz emotivnu vezu sa ženom iz inostranstva na privremenom radu u našoj domovini shvatila koliko se razlikuju iskustva lezbejke iz BiH i Švedske, odnosno bilo koje uređene zemlje.

“Bez obzira na seksualnu orijentaciju, navikli smo ovdje kreirati naše mikrosvjetove i sigurne zone. Moji prijatelji, bili oni gej ili strejt, imaju slično iskustvo. Uglavnom su to prijateljstva još iz studentskih dana kad smo dijelili hladne univerzitetske klupe i još hladnije studentske sobe. Bili smo prva poslijeratna generacija. Danas kad se družimo, mi o svim našim negativnim iskustvima pričamo kroz anegdote, vjerovatno još uvijek nemamo snage da iskomuniciramo naše traume, da verbalizujemo negativno iskustvo. Nakon što sam godinu dana bila u zaista sretnoj vezi sa djevojkom iz Švedske i nakon što me je ona pozvala da idemo na izlet sa njenim radnim kolegama i koleginicama, a ja u šali rekla da imam traumu od susreta sa nepoznatim strejt ljudima, pokrenula sam lavinu. Izgovorena šala na stranom jeziku nekada nije baš uspjela šala. Onda mi je ona nabrojala sve naše traume, od ratnih do neprihvatanja istospolnih veza. Malo je i opsovala naše potiskivanje i negiranje. Shvatila sam da je u pravu i od tada sam počela drugačije razmišljati. Iako mi to nikada nije rekla, mislim da je naše različito iskustvo bio teret i za našu vezu, a ja sam ga, naravno, ignorisala. Riječ je o nepremostivim razlikama koje sam se pravila da ne primjećujem. A sad mi je jasno da je njoj užasno smetalo što najnormalnije odemo kod njenih na odmor i što me predstavi kao djevojku, dok je ona za moju porodicu bila radna koleginica jer moji još uvijek i ne znaju da sam lezbejka. Sad znam da je od života u strahu jedino gori život u laži, a mi ga nerijetko tako živimo. Za početak sam rekla sestri kojoj je bilo važnije šta će reći njen muž ako sazna, a ne to da sam joj sestra i da me mora prihvatiti takvu kakva jesam i podržati”, kaže Mirela čija je veza koja joj je pomogla da napravi iskorake okončana nakon što se projekat na kom je bila angažovana njena djevojka završio. “Ona nije željela da živi u okruženju u kom je još uvijek normalno da komšinica viri i posmatra ko ti i kada dolazi. Ja nisam bila spremna da ostavim sve što sam s teškom mukom izgradila, prije svega na poslovnom planu. A i nedostajala bi mi porodica, kakvi god da su, ja bolje nemam. Valjda će i oni jednog dana to isto moći reći za mene”, dodaje naša sagovornica ne zanemarujući pretpostavku da možda ljubav nije bila dovoljno jaka da premosti sve razlike.

Preduprijediti negativno

O različitim kriterijima prema istospolnom i hetero paru najbolje svjedoče iskustva biseksualnih osoba, potvrđuje to i primjer Vanje iz Sarajeva. “Prije veze s mojom partnericom koja traje već dvije godine, ja sam uglavnom izlazila s momcima i imala jednu kratku heteroseksualnu vezu. S obzirom da sam biseksulna, i da mi se jednako sviđaju i momci i djevojke, stvarno nisam mogla ni slutiti kolika je razlika izlaziti s momkom i izlaziti s djevojkom. Ta razlika nema veze sa spolom osobe, niti sa njenom osobnošću, ona je isključivo uslovljena stalnom pripravnošću na nešto negativno i potrebom da se to preduhitri i spriječi.”

“Moj prvi momak i ja upoznali smo se preko zajedničke prijateljice, družili se neko vrijeme, poljubili se prvi put u parku pred svima, držali se za ruke, šetali kroz grad tako i prekinuli nakon nekoliko dana. S ovom vezom su upoznate sve moje prijateljice i prijatelji, moji roditelji, šira i uža porodica i svima im je to bilo vrlo simpatično. Moja djevojka i ja upoznale smo se preko zajedničkih prijateljica i prijatelja, dopisivale smo se na Facebooku, prvi put smo se poljubile na partiju na kojem su bile LGBT i LGBT-friendly osobe. U vezi smo već dvije godine, čuvala je moje mačke, i mene kad sam bolesna, već dva puta smo je selile u nove stanove, krečile moj stan, pravile picu prvi put i to vrlo uspješno. Upoznala sam njenu mamu i sestru, ona je upoznala moje sestre, stalno smo zajedno ili kod nje ili kod mene. Prijateljice i prijatelji znaju za moju vezu, svaki coming out ovim ljudima koje volim i koji me vole zahtijevao je sate pronalaženja načina da se to kaže što je moguće jednostavnije i pripreme na moguće reakcije. Uglavnom je sve prošlo ok, neki su je upoznali i misle da je super, ali se nikada nije ni provukla ideja o druženju u parovima s mojim heteroseksualnim prijateljima i prijateljicama koji su u vezama. U četvero i više brojeva družimo se uglavnom s drugim LGBT osobama ili s mojom sestrom i vrlo bliskim prijateljicama”, kaže Vanja i dodaje kako njeni roditelji i ostatak porodice još uvijek ne znaju za njenu vezu, sama priznajući kako nije sigurna je li to zbog specifičnih okolnosti ili izgovora.

Živjeti anksioznost

“Nemoguće je ne dopustiti da ovakav život u paralelnim svemirima utiče na sve ostale odnose. Ona je jako veliki i važan dio mog života, teško mi je ne razgovarati o njoj s roditeljima s kojima sam jako bliska, na porodičnim okupljanjima, kada svi prepričavaju svoje neke simpatične anegdote, a ja ne mogu. Mislim da mi je najgora činjenica što ti ljudi koji su mi najbliži ustvari mene ne poznaju, u potpunosti su isključeni iz predivnog aspekta mog života, što doprinosi tome da naša druženja doživljavam kao neko nužno zlo. To donekle jeste i moja greška, ali njihovi komentari i generalni stavovi mi stvarno ne pomažu da im se outam. Kada izlazimo vani, na kafu, večeru, u kino, šetati… nikada se ne držimo za ruke. Mislim da na početku jesmo, ali onda je bilo par komentara, značajnih pogleda i slično, i ja sam počela da konstantno provjeravam okolinu čak i kada pričamo naglas. Nosim peper sprej sa sobom, prelazim ulicu kada mi se ljudi učine sumnjivim (što su opet moje predrasude), ne izlazimo na određena mjesta. Zagrlimo se i poljubimo ponekad u kafićima za koje znamo da su LGBT friendly, na drugim mjestima nikad. Kada smo kod mene pazimo da nas ne primijete komšije s okolnih prozora, kod nje pazimo da nas ne čuju njeni cimer i cimerka. Jutros sam se uhvatila da brinem što sam joj, kad smo se pozdravljale prije odlaska na posao, na ulici rekla “Ćao, mala”, što govorim i sestri, ali me tad ne brine kako će prolaznici i prolaznice to doživjeti. Ovakva vrsta konstantne anksioznosti, naravno, prenosi se i na našu vezu, ali se za sada dobro nosimo s njom, vodimo neki naš normalan život u krugu super ljudi s kojima se družimo, i trudimo se da nas to što u javnosti moramo paziti na ponašanje ne sprečava u tome. Ponekad, samo ponekad, budem stvarno ljubomorna na heteroseksualne parove koji se na ulici grle i drže za ruke, ja zaista nisam ni tip osobe koja bi stalno ispoljavala emocije javno, ali ponekad poslije teškog dana na poslu ili nekada kada sam previše emotivna, željela bih da je mogu zagrliti odmah kad je sretnem, držati za ruku dok hodamo ili se nasloniti na nju u parku, kafiću ili kinu bez straha, i bez da moram čekati na zaštitu četiri zida samo za taj momenat bliskosti”, objašnjava nam Vanja.

Zagrljeni kroz coming out

Da je u dvoje ili dvije sve lakše, ma koliko teret neprihvatanja opterećavao vezu, potvrđuje i zajednički prolazak kroz proces coming outa (dobrovoljno obznanjivanje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta). Slično iskustvo je imao i Nikola iz Sarajeva.

“Postoje dva aspekta, kada su u pitanju pritisci okoline, proces coming outa i ostali teret koji nosite kao gej muškarac u Bosni i Hercegovini. Nerijetko je to pritisak i na samu vezu, jer je teško da problemi ne utiču na odnos između bilo koje dvije osobe. Tu je svakako važna podrška prijatelja, a sada konačno i ponosno mogu dodati – i porodice. Sa druge strane, koje se uvijek radije sjetim, to snažno povezuje dvije osobe. Na primjer, kada smo partner i ja napravili coming out porodici, imali smo svakako težak period. Obojica dolazimo iz prosječnih bosanskohercegovačkih porodica, koje su teško prihvatile da im jedini sinovi nemaju djevojke, ali je proces upravo bio lakši jer smo imali jedan drugog. Izašli smo iz njega sa još jačim odnosom, jer nažalost, ljude čvršće povezuju neke ružnije stvari. Smatramo to kao kao još jednu od pobjeda u našoj vezi.”

“Pored ovoga, važno je istaći da obojica mnogo putujemo i da smo tad oslobođeni pritiska okoline jer se u drugim evropskim zemljama osjećamo slobodnije. Napunimo baterije i vratimo se u Bosnu i Hercegovinu, gdje imamo svoj mikrosvijet koji čine osobe koje neće osuđivati ljubav, osobe kojima nije ‘čudno’ što smo vegetarijanci, što ne vjerujemo u Boga, što nismo nacionalisti i slično. I proći će još mnogo godina kada će bh. društvo shvatiti da je diskriminacija, a samim tim i homofobija, besmislena, te da treba da gradimo društvo tolerancije, gdje će se svaka jedinska osjećati kao pripadnik i pripadnica tog društva”, kaže Nikola naglašavajući da njegovo iskustvo možda nije tipično i da se zaista njegov i partnerov odnos još više učvrsti nakon što zajedničkim snagama prevaziđu svaki problem koji je uslovljen reakcijama ili neprihvatanjem okoline.

Pravo na život po vlastitoj mjeri

Ukoliko nam je teško prihvatiti način života koji se razlikuje od našeg ili odstupa od dominantnih matrica unutar kojih smo odrasli i vaspitani, bilo bi dobro zamisliti kako je, uz sve probleme koje živimo u zemlji Bosni i Hercegovini, živjeti sa neprihvatanjem, odbacivanjem i strahom. Kako je, samo zbog vlastite seksualne orijentacije nositi sprej sa samozaštitu. Ili jednostavno postaviti sebi pitanje zbog čega nas vrijeđa život drugih koji nas ni u jednom segmentu ne ugrožava. Ili pomisliti da i sami imamo dijete u čijem bitnom segmentu života ne učestvujemo, jer dijete nema hrabrosti da nam prizna vlastitu seksualnu orijentaciju. U najkraćem, graditi vlastitu sreću ne uvažavajući pravo na tuđu i nije neka sreća.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>