Kratka priča Ive Hlavač: Pristojan život

Kategorija: LezKULTura, LezPismo / Datum: jun 24, 2015

Iva Hlavač
PRISTOJAN ŽIVOT

Pristojan zivot 13 cela

Čovjek debelih obraza stišće mi ruku i govori kako mu je žao. Jedna ruka mu je na mome ramenu, a drugom uporno gnječi moje prste. Govori kako je moj muž bio dobar čovjek.

− Bio je stvarno dobar čovjek − kaže − svima će nam nedostajati. Onda se zagleda u mene i čeka da nešto kažem. Kao da sam obavezna nešto reći. Nešto uobičajeno za ovakve situacije. I ja kažem nešto uobičajeno, ne znam točno što, iscijedim neku rečenicu, uvijek sam bila dobra u tome da kažem ono što se traži od mene. On se polako odmakne i vidim ga kako nekoliko minuta poslije natače vino u čašu i grabi sendviče s pladnja, jedan po jedan, trpa ih u svoja velika usta i preživa tako da mu obrazi postanu još deblji. Svi oni imaju samo riječi hvale za mog muža, svima će im nedostajati, svi oni u svojim crnim odjelima, crnim haljinama, crnim cipelama, sve je crno crno crno. I moja kćerka je u crnom i njezin muž i dvoje djece, moja unučad. On joj drži ruku oko struka, ona mu stavlja glavu na rame, blijeda. Kako su samo lijepi u svoj toj tuzi, svi gledaju u njih, kako su samo lijepi. Prolazim od kuhinje do stola, stavljam nove sendviče na pladnjeve. Oni se prazne velikom brzinom. Karmine služe za nahraniti sve ove crne trbuhe, sve one koji su došli reći kako je on bio krasan čovjek, kako je bio dobar, svima je žao. Kako su samo divni, prokleto divni. Nitko mi više ništa ne govori, pričaju međusobno, tiho, da ne poremete tugu. Da ne poremete svu tu tugu, koja je obavezna, koja mora biti prisutna. On je bio tako divan čovjek. Hodam od kuhinje do dnevne sobe, sudoper se puni čašama i pladnjevima, razgovori postaju sve glasniji. Želim im reći idite, želim reći znate gdje su vrata, gotovo je, želim nešto reći. Možda, mislim, ako odu, možda ću onda osjetiti nešto, možda ću osjetiti barem tračak žaljenja, možda je to zbog umora, mislim, sva ta napetost u mome tijelu, koja je daleko od tuge. Ali znam da nije tako, bit će isto i kada odu, to olakšanje u meni. On je bio tako divan čovjek.

Otvoreni lijes pružao je pogled na njegovo blijedo lice, koje se smješilo. Umro je u snu, sa svojih sedamdeset i četiri godine. Možete li to vjerovati, u snu. Imao je pristojnu smrt, pristojan pokop, pristojan život. Četrdeset i pet godina pristojnog braka, svakog jutra kava, dobro jutro, jutarnji poljubac, svake večeri – kakav ti je bio dan, svake noći − zagrljaj. Pristojan život. Kako je on imao dobar posao, ja sam ostala kod kuće. Udala sam se sa dvadeset godina i nisam završila višu školu za učitelje u koju sam krenula. Tako smo se dogovorili. Zatrudnila sam, poslije sam podvezala jajnike, to smo se isto dogovorili. Pristojan život. Jedna kćerka, dvoje unučadi poslije, izleti, ručkovi, suđe, veš, kolači, kakav ti je bio dan. Jedna je stvar, međutim, stršala iz svega toga, nikada izrečena, pometena pod tepih kao malo prašine, ali prisutna. Prvo između nas troje, onda samo između mene i njega, a sada je samo ja znam, njih dvoje su je odnijeli sa sobom, neizrečenu. I možda mi je zbog toga sada žao. On je bio jedini koji je još to znao, a sada ni njega nema, sada sam sama i čini mi se kao da se nikada nije niti dogodilo.

Prozor je bio prljav, ali jasno sam ga vidjela, njegovo izobličeno lice prije trideset godina, gotovo zastrašujuće. Trenutak prije sam joj dodirnula koljeno, nagnula se i… Bože, kako je imala meke usne, koljeno. I trajalo je duže, ne morate vjerovati, trajalo je duže od svih tih četrdeset i nešto godina s njim. Nitko nikada nije to spominjao. Ona se odselila, zajedno s mužem, u neki drugi grad. On je dobio bolji posao. Bolje da ne znam, bolje za nas obje da prešuti koji je to bio grad, ulica, kuća, tako je nešto rekla. Dodirnula mi je obraz. Kosa joj se omotala oko lica, bila je to vjetrovita jesen, bez kiše, samo šarena i vjetrovita. Ali mogla sam vidjeti, iza te njene kose, bilo joj je žao, mogla sam vidjeti u njezinim očima, tren prije nego će početi plakati. Ali nisam vidjela suze, jer se taman bila okrenula i otišla. Nakon nekoliko godina, dok smo on i ja doručkovali, pročitala sam u novinama osmrtnicu, poslije sam saznala da je bio rak u pitanju. Dugo sam još gledala – poslijednji pozdrav – pisalo je, to i još nešto. Nije se smješila na toj slici, crnobijeloj slici. A imala je najljepši osmjeh, ako baš želite znati. On je pio kavu, a ja sam još dugo gledala u tu sliku. Nisam ništa rekla, nije ni on, a znam da je vidio, znam da je pročitao. Nisam otišla na sprovod, samo sam izrezala tu sliku i stavila je u novčanik. I bilo je to jedino što sam imala. Nekoliko dana sam bila kao zombi, on ništa nije pitao, pustio me. Onda sam se ponovno vratila na staro. I to je bilo sve, postojala sam, to je bio moj život. Možete reći da nije bio neki, ali onaj trenutak, one usne, bilo je to dovoljno, za mene je to bilo dovoljno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>