Mesečne arhive: avgust 2015

Udruženim snagama širiti feminizam

Kategorija: Feminizam, Intervju, prenosimo / Datum: avgust 31, 2015

O festivalu PitchWise, feminizmu u Bosni i Hercegovini te uvjetima za umjetnički, aktivistički i ženski rad razgovarao je portal kulturpunkt.hr s Vildanom Džekman i Vedranom Frašto iz Fondacije CURE


Razgovarala: Matija Mrakovčić

Fondacija CURE, ulična akcija Moje tijelo je moj izbor i moja sloboda!

Fondacija CURE, ulična akcija Moje tijelo je moj izbor i moja sloboda!

Fondacija CURE je feminističko-aktivistička organizacija koja djeluje za jednakost spolova i rodova zalagajući se za pozitivne društvene promjene putem obrazovnih, umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa. Politička pozicija Fondacije iz koje nastaje festival PitchWise (PW) jest feministički aktivizam. Glavni je cilj festivala kao ideje i zajednice ljudi koji rade za ravnopravnost spolova i rodova usmjeravanje pozitivne promjene u direktnom okruženju kroz angažiranu umjetnost te zauzimanje javnog prostora za propitivanje i transformaciju društva i preuzimanja odgovornosti. Ovogodišnje izdanje festivala ženske umjetnosti i aktivizma u BiH okupit će od 10. do 13. rujna u Sarajevu umjetnice i umjetnike te aktivistkinje i aktiviste različitih generacija diljem države i svijeta, a neke od sudionica ovogodišnjeg programa su i Eve Ensler, GIRL BE HEARD, Guerrilla Girls, ACT Women, Kraljica Vila – TKV, Tea Jagodić, qSPORT. O djelovanju organizacije i deset godina aktivizma razgovaramo s Vildanom Džekman i Vedranom Frašto.

KP: Fondacija CURE ove godine obilježava desetu godinu organiziranja festivala PitchWise. Možete li podvući crtu pod ovih deset godina i pobrojati dobre stvari koje su se, prema vama, dogodile u bh. aktivizmu i feminizmu?

V.Dž. i V.F.: Fondacija CURE ove godine upravo na 10. godinu PitchWise (PW) festivala želi da napravi presjek stanja kako bi mogle da dođemo do informacija i pregleda pozitivnih pokretačkih akcija i promjena kada je u pitanju feministička umjetnost i borba za ženska prava. U svakom slučaju desetogodišnjica PW-a će ponuditi mnoge odgovore i sigurno ćemo se prisjetiti brojnih umjetnica koje su obilježile PW svih ovih godina i pozitivnih stvari koje su napravljene, uloženih napora i djelovanja brojnih ženskih organizacija, feministkinja, aktivistkinja i ženskih neformalnih grupa.

PitchWise je od samog svog nastanka 2006. godine stvarao prostore za žensku-feminističku umjetnost i ukazivao na nevidljivost i problematike sa kojima se žene suočavaju u bh. društvu. Žene osobito iz umjetničke sfere su se održale uprkos deficitu podrške od strane institucija vlasti, tako da i danas žive umjetnost putem koje aktivno djeluju na suzbijanju neravnopravnog tretmana. Ponovo ćemo neke od njih vidjeti na 10. PW-u i biće zanimljivo čuti njihova iskustva nepresušnog djelovanja.

Pomaci sigurno jesu napravljeni, međutim granice je stalno potrebno pomjerati. Usvojeni su brojni zakoni koji u značajnoj mjeri garantuju ravnopravnost, radi se aktivno na njihovoj implementaciji, formirane su brojne ženske organizacije i neformalne grupe koje kreiraju nove incijative i djelovanja. Razvila se određena kritička masa žena koja proaktivno radi na osiguravanju ravnopravnosti i prevenciji diskriminacije žena u svim oblastima. Također su se desile nebrojene akcije podrške i pomoći ženama čija su osnovna prava bila narušena! Desila se suradnja i umrežavanje ne samo unutar BiH, nego cijele regije Balkana! Procesi pomirenja, solidarnosti, akcija, protesta, lobiranja, kreiranja strategija, preporuka, a sve u cilju pozitivnih promjena u društvu.

Jedno od značajnih postignuća Fondacije CURE je festival Pičvajz (PitchWise) koji se od 2006. organizira jednom godišnje sada već osmu godinu za redom. Festival je nastao sa idejom da se „osvoje“ zapušteni javni prostori i da se transformišu u mesto koje okuplja umjetnice koje su uključene u rešavanje različitih društvenih problema, aktivistice, naučnice, feministice i sve druge zainteresirane za pitanja položaja žena u BiH i u regiji. Na primjer, na festivalima organiziranim u periodu od 2011. do 2013. više od 200 umjetnica i aktivistica je učestvovalo u programu sa preko 400 učesnica iz regije.

ulicarke_630

KP: Isto tako, čini li vam se da su neke stvari krenule u suprotnom smjeru, unatoč vašim nastojanjima?

V.Dž. i V.F.: Ne bi se moglo reći da su stvari krenule u suprotnom smjeru, više se može reći da su pomaci kada je u pitanju prepoznavanje žensko-feminističke umjetnosti u ostvarivanju ženskih prava, od strane institucija vlasti po pitanju podrške totalno neprepoznatljivi. Borba za ostvarivanje ravnopravnosti kroz umjetnički izražaj je jedna od vrlo snažnih momenata dopiranja do svijesti ljudi, ali smatramo da je potrebno svakako raditi na dodatnoj edukaciji i motivaciji predstavnika/ca vlasti da kroz programe podrže umjetnost, osobito žensko-feminističku umjetnost kako bi osigurali njezin ostanak.

pw_2014_630

KP: PitchWise je jedinstveni festival na bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni. Jesu li postojale inicijative za pokretanjem događanja slične tematike i kako je PW „preživio“?

V.Dž. i V.F.: PitchWise je preživio zahvaljujući podršci naših prijateljica iz BiH, regije i svijeta, aktivistkinja, feministkinja, donatora/ki koji/e vjeruju u ideju oko koje PitchWise kotira. Takođe, tu su ogromni dopirnosi i angažman Tima Fondacije CURE koji volonterski radi na kompletnom kreiranju programa i organizacije ovako jedinstvenog festivala, bez kojeg PW sigurno ne bi egzistirao.

Smatramo da PW nešto što je autentično i kao takav treba zadržati neke svoje elemente zbog brojnih umjetnica, teoretičarki, režiserki i sl. koje bilježe svoje početke i promocije svoje umjetnosti upravo na PW-u. Naravno, veliku podršku umrežavanja i nesebične razmjene iskustava daju festivali u regiji, čije predstavnice svake godine posjete PW. Ove godine Fondacija CURE kao organizatorica festivala je odlučila da ugosti predstavnice festivala da predstave upravo načine preživljavanja i šta je to što nas motiviše da iznova organizujemo festivale koji financijski nisu podržani i koji su upotpunosti stavljeni na marginu od strane državnih predstavnika.

Organizirale smo diskusiju umjetnica koje su prethodnih godina bile na PW, o njihovom angažmanu, daljnjem aktivizmu, šta im je potrebno da bi imale prostor za stvaranje umjetnosti, šta se dogodilo nakon njihovih učestvovanja na PW. Govorit će se i o pitanju održivosti, a sa nama će biti prisutne predstavnice koje organizuju sljedeće festivale u regiji: Gabe Ivanov – Vox Feminae (Republika Hrvatska), Jelena Višnjić – BeFem (Republika Srbija), Urška Jež – Mesto Žensk (Republika Slovenija), Dženeta Agović – Festival ženskog prijateljstva Tutin (Republika Srbija), Tatjana Nikolić i Silvija Mihajlović – ArtFemine i Feministička likovna kolonija (Republika Srbija). Tokom panela će govoriti i dvije umjetnice koje su prethodnih godina radile vizuelne identitete za PW, Merisa Bašić (BiH) i Lea Kralj Jager (RH), a panelom moderira Selma Hadžihalilović (BiH).

roncevic_630

KP: U kojem prostoru djeluje Fondacija CURE, ima li u Sarajevu i široj okolici prostora za nevladine organizacije, neformalne inicijative, postoje li uvjeti za rad?

V.Dž. i V.F.: Fondacija CURE ima svoje sjedište u Sarajevu, ali djeluje na prostoru BiH i kroz određene aktivnosti čak i regionalno. Konkretno, Fondacija CURE iznajmljuje prostorije kod privatnog lica, zajedno sa drugom nevladinom organizacijom, Sarajevskim otvorenim centrom. Pokušale smo dobiti prostor od grada Sarajeva i od općina na prostoru Kantona Sarajeva, ali nismo uspjele. Na samom početku našeg nastanka smo bile smještene u Kući ljudskih prava, zajedno sa 6 drugih nevladinih organizacija. Neke NVO imaju mogućnost da kupe svoje prostorije (u zavisnosti od donacije stranih donatora), neke iznajmljuju, neke dobijaju od opština, dok neke koriste vlastite prostore (odnosno nekretnine koje su „uložili“ u nevladinu organizaciju). Problem u BiH je što pod nevladinim organizacijama su registrovana i udruženja pisaca, pčelara, šahista, sportišta, vjerskih institucija, pa je opštinski prostor, pogotovu u Sarajevu – „zauzet“. U manjim mjestima je lakše izlobirati i dobiti prostore od vlasti, ali te prostorije su uglavnom neuvjetne i onda je potrebno uložiti jako puno sredstava da bi se te prostorije osposobile da bi se u njima moglo boraviti.

Ako se misli na prostor za rad, da li postoje potrebe na kojima bi se trebalo raditi, u BiH se rađaju nove incijative, djeluju i „male“ ženske organizacije i neformalne grupe, međutim deficit financijske podrške u većoj mjeri doprinosi nefunkcionalnosti i nemogućnosti snažnijeg aktivističkog djelovanja. Većina „malih“ ženskih organizacija zbog povlačenja donatora ima otežane uslove za rad. A u tom pogledu slaba je podrška državnih struktura i stalnih donatorskih sredstava. Ženske organizacije limitirane su kratkotrajnim projektima i radom pod konstantnim pritiskom, preusmjeravanja svoje politike i prilagođavanja iste u cilju osiguranja minimalnih financijskih sredstava za opstanak.

Najviše ima virtuelnog prostora za rad, što koriste organizacije koje se bave ženskim ljudskim pravima. Fondacija CURE koordiniše Ženskom mrežom BiH, koja je pokrenuta na incijativu Fondacije CURE 2009. godine sa još 12 ženskih organizacija. Ženska mreža BiH je prostor razmjene informacija, podrške i reagovanja na kršenja ženskih prava kroz javne reakcije. Takođe, ŽMBiH je ujedno osigurala saradnju između „većih“ i „manjih“ ženskih organizacija sa prostora cijele BiH, te na taj način imamo uvid u sve aktivnosti koje se provode, a koje vrlo često zbog fizičke udaljenosti nismo u mogućnosti ispratiti.

Uprkos svim otežavajućim faktorima, ženske organizacije kroz mreže i platforme djeluju i kroz te mreže reaguju na kršenja ženskih prava, lobiraju za izmjene zakonske regulative i pružaju podršku. Tako Fondacija CURE svake godine na PitchWise festivalu ugosti svoje prijateljice/aktivistkinje kako iz BiH, tako iz regije.

dobro_telo_2012_630

KP: Kakva je društveno anagažirana, aktivistička i feministička scena u BiH? Povezujete li se s regijom?

V.Dž. i V.F.: Fondacija CURE je od samog svog nastanka 2005. godine vrlo blisko surađivala regionalno sa brojnim ženskim-feminističkim organizacijama. Osobito kroz PW festival kroz uključivanje umjetnica iz regije i svijeta da plasiraju svoju umjetnost. Takođe kroz projektne aktivnosti i pružanje podrške brojnim projektima i festivalima koje organizuju naše prijateljice iz regiona.

Feministička akademska scena u BiH postoji, ali njoj se priključuju oni/e koji/e imaju priliku da se kreću u određenim krugovima i to uglavnom u velikim bh. gradovima. Malo je teže govoriti o aktivističko feminističkoj sceni u BiH i mnoge aktivistikinje će zadržati radije prefiks akivistkinje nego feministkinje. Feminizam je rasprostranjeniji u susjednim državama, ali sve imamo izazov pred sobom, a to je održivost ženskog aktivističko-feminističkog pokreta, odnosno uključivanje nove generacije aktivistkinja i feministkinja u već postojeće organizacije/grupe/incijative.

Imamo jako mnogo prijateljica, sestara i podržavateljica feministkinja iz cijele regije sa kojima smo organizovale fenomenalne incijative, akcije, projekte, iskustva, i još uvijek si pružamo uzajamnu podršku, kako bi zajedno, udruženim snagama širile feminizam.

Brian Silva Biografija / Biography

Kategorija: Conference Speakers 2015, Democracy for all: Political Participation of LGBTI Persons in the Western Balkans / Datum: avgust 27, 2015

Brian

SRB

Brian Silva je izvršni direktor organizacije Marriage Equality USA (Bračna jednakost SAD),  najstarije organizacije u Sjedinjenim Američkim Državama koja je posvećena postizanju potpune bračne jednakosti. MEUSA je najveća organizacija ove vrste u SAD-u, takođe se bavi edukacijom, organizacijom, zagovaranjem i izgradnjom koalicija zarad osvajanja jednakih prava i zaštite LGBTQ porodica i njihove dece. Pod Brian-ovim vođstvom MEUSA i njene partnerske organizacije nedavno su uspele da se izbore za potpunu bračnu jednakostu u Sjedinjenim Američkim Državama. Brian je takođe dosta vremena posvetio radu na međunarodnom nivou i obrazovanju sa fokusom na  pomirenju i razvoju zemalja kao što je Austria. Severna Irska, i post-apartheidskoj Južnoj Africi.

ENG

Brian Silva serves as the Executive Director of Marriage Equality USA (MEUSA), the oldest organization in the United States dedicated solely to achieving full civil marriage equality. MEUSA is the largest grassroots organization of its kind in the U.S. engaged in education, organizing, advocacy and coalition building to win equal rights and protections for lesbian, gay, bisexual, transgender and queer (LGBTQ) families and their children. Under Brian’s leadership, MEUSA and its partners recently achieved full legal marriage equality in the United States. Brian has also spent time doing international work and study with a focus on reconciliation and development including Austria, Northern Ireland and in post-apartheid South Africa.

Sastanak sa poverenicom za zaštitu ravnopravnosti

Kategorija: Lobiranje, Vesti / Datum: avgust 27, 2015

Dana 25. avgusta u prostorijama Fonda za humanitarno pravo (FHP) održan je sastanak predstavnika Koalicije protiv diskriminacije i Koalicije za pristup pravdi sa Brankicom Janković, poverenicom za zaštitu ravnopravnosti


Predstavnici dve koalicije predstavili su svoj rad u domenu borbe protiv diskriminacije. Poverenica je informisala predstavnike civilnog društva o svojim planovima u narednom periodu. Tokom sastanka bilo je reči o budućim modalitetima saradnje između ove institucije i organizacija–članica dve koalicije, sa naglaskom na potrebi organizovanja javnih slušanja u Narodnoj skupštini, na kojima bi se skrenula pažnja institucija i celokupne javnosti na specifične probleme diskriminisanih grupa u Srbiji, kao i ponudila rešenja za prevazilaženje sistemskih problema u vezi sa diskriminacijom.

Jelena Vidić (Gayten), dr Zorica Mršević i Jovanka Todorović (Labris)

Jelena Vidić (Gayten), dr Zorica Mršević i Jovanka Todorović (Labris)

Sastanku su prisustvovali predstavnici Centra za unapređivanje pravnih studija, Civil Rights Defenders, Praxis, Regionalnog centra za manjine, Labris – organizacije za lezbejska ljudska prava, Gayten LGBT, Udruženja studenata sa hendikepom, Inicijative mladih za ljudska prava, CHRIS – mreže odbora za ljudska prava i FHP-a.

Koaliciju za pristup pravdi čine: Centar za unapređivanje pravnih studija, Civil Rights Defenders, CHRIS – mreža odbora za ljudska prava u Srbiji, Fond za humanitarno pravo, Inicijativa mladih za ljudska prava, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, NUNS i Praxis.

sastanak_poverenica4

Koaliciju protiv diskriminacije čine: Centar za unapređivanje pravnih studija, Civil Rights Defenders, Labris – organizacija za lezbejska ljudska prava, CHRIS – mreža odbora za ljudska prava u Srbiji, Udruženje studenata sa hendikepom, Gayten LGBT, PRAXIS i Regionalni centar za manjine.

Jovanka Todorović, pored informacija o trenutnim i budućim aktivnostima Labrisa, na sastanku istakla važnost pravnog regulisanja istopolnih zajednica u Srbiji i još jednom ponovila neophodnost hitnog usvajanja Model zakona o istopolnim zajednicama.

Juretić: Majke lakše prihvaćaju istospolnu seksualnu orijentaciju djece od očeva

Kategorija: PFLAG / Datum: avgust 26, 2015

Majke imaju zaštitničku ulogu prema djetetu te ga stoga čuvaju, dok je očevima teže. Mladi se češće odlučuju o svojoj seksualnoj orijentaciji prije obratiti majci nego ocu. Savjetovala bih roditeljima da čuvaju svoje dijete, da ga ne osuđuju, da pokušaju razumjeti da mu nije jednostavno živjeti u svijetu gdje smo kao „svi“ heteroseksualni


Nismo svi jednaki i postoje ljudi koji se osjećaju drugačije – jedna je od ključnih rečenica koju je u razgovoru za naš list izgovorila dr. sc. Jasminka Juretić kad smo razgovarali o homoseksualnosti. Ova tabu tema kod mnogih još izaziva zgražanje i obija se u zid društvenih konvencija. No, ovo je 21. stoljeće i homoseksualnost ne smije biti niti tabu tema, niti nešto zbog čega će se nekoga »razapinjati na križ«. Svako ima pravo voljeti, a voljeti nije grijeh.

sta_je_PFLAG_grupa

U SAD-u je Vrhovni sud nedavno odobrio istospolne brakove u cijeloj zemlji, a podršku osobama istospolne seksualne orijentacije pružaju mnoge poznate osobe iz svijeta zabave, politike, znanosti, a što je to homoseksualnost i kako riješiti neke nedoumice u tom pogledu te o roditeljskoj ulozi u razumijevanju osobe istospolne seksualne orijenatacije, razgovarali smo s dr. sc. Jasminkom Juretić, znanstvenom novakinjom, višom asistenticom na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Od samog osnivanja udruge LORI čiji je cilj informiranje i senzibiliziranje javnosti za prihvaćanje pripadnica/ka seksualnih i rodnih manjina, dr. Juretić je uključena kao stručna suradnica-psihologinja. Aktivno je sudjelovala u provođenju niza istraživanja u udruzi, kao i u provođenju stručnih usavršavanja vezanih uz LGBT populaciju. Sudjeluje u radu Psihološkog savjetovališta udruge LORI, kao i u radu Psihološkog savjetovališta Sveučilišnog savjetovališnog centra u Rijeci. Na Odsjeku za psihologiju sudjeluje u izvođenju nastave na nizu kolegija, posebno vezanih uz područje kliničke psihologije i psihologije odstupajućeg doživljavanja i ponašanja. Područje njezina interesa su ljudska seksualnost te socijalna anksioznost. Zajedno s kolegama s Odsjeka za psihologiju dobitnica je državne nagrade za znanost za 2013., godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području društvenih znanosti.

Irski pomak
U Irskoj, koja je izrazito katolička zemlja, nedavno je održan referendum i izglasano je da istospolne zajednice imaju ista prava kao i heteroseksualne. Kako biste vi to komentirali?

– Drago mi je što je u jednoj zemlji koja je čvrstih katoličkih korijena izglasano tako nešto i očito je da su imali dosta značajnu i edukaciju i način otpora zbog svih onih godina kad se nije razgovaralo, komuniciralo po tom pitanju. Na taj su način iskazali da razumiju i one koji su »drugačiji« bez obzira na vlastitu seksualnu orijentaciju, te da svi ljudi imaju jednaka prava. Vjerojatno se više ljudi s različitih strana zemlje otvorilo po tom pitanju.

Prisjetimo se priče u našem listu u prilogu Pogled o muškarcu kojeg je socijalna radnica htjela smjestiti na psihijatriju i oduzeti mu sva prava zato što je osoba istospolne seksualne orijentacije. Slično se prije nekoliko godina dogodilo i s djevojkom koja je liječena na psihijatriji zato što voli žene. Kakvo je vaše mišljenje kao psihologinje na tako nehumano ponašanje prema tim ljudima?

– Takve me priče užasno žaloste, razočaravaju. Mislim da je nedopustivo da stručna osoba koja radi na mjestu na koje dolaze ljudi s različitim problemima, ne radi na vlastitom obrazovanju, na vlastitoj informiranosti i da nije profesionalna u svom poslu, u pozivu koji za svoj prioritet ima pomaganje ljudima, a ne odmaganje. Uz to, nedopustivo je da njezina osobna uvjerenja imaju takav utjecaj na njezin posao. Svi mi imamo vlastita uvjerenja i ona su dio naših intimnih, prijateljskih, a možda i aktivističkih sfera. Međutim, u poslovnom svijetu dužni smo biti profesionalni, obrazovati se, biti kulturni i informirati se o onome o čemu ne znamo dovoljno, o pojmovima i terminima kojima se služimo, o tome da, ako radimo s ljudima, znamo što obuhvaća pojam mentalnog zdravlja, a što je poremećaj ili bolest. Zbog npr. iznimne brzine kojom se danas razvija tehnologija, imamo potrebu učiti o novim stvarima te je stoga doista iznimno važno da osoba, koja je u direktnom kontaktu s drugim ljudima i pruža im oblik stručne pomoći, radi na vlastitom stručnom usavršavanju. Homoseksualnost nije dijagnoza zbog koje se osobu upućuje na psihijatriju. Čak i ukoliko stručna osoba privatno ima homofoban stav prema gay populaciji, a iz priloženog je to očito, dužna je da to ne utječe na njezin posao i poslovne odluke. Tom je mladiću htjela uskratiti njegova temeljna prava i poslati ga na psihijatriju zato što je gay. Ponašala se kao da je to njezina osobna stvar, a ne kao da je na radnom mjestu na kojem ima odgovornost za stručno i kvalitetno obavljanje istog. To se moglo dogoditi i nekome drugome vezano uz neku drugu situaciju u kojoj bi neka stručna osoba procijenila da neku osobu, neki stav, neko ponašanje i svjetonazor ne odobrava i to je nedopustivo. Mislim da žena mora proći edukaciju u stručnom smislu. Nisam sigurna možemo li mijenjati njezin svjetonazor, ali bi trebalo raditi na tome da razumije kako njezin stav prema istospolnoj ili bilo kojoj drugoj seksualnoj orijentaciji koja nije heteroseksualna, ne smije utjecati na njezin rad, odluke u kojima odlučuje o ljudskim sudbinama. Nažalost, to nije jedina takva priča. Mislim da treba poraditi na edukaciji ljudi, u ovom slučaju na razumijevanju LGBT tematike.

Ni bolest ni poremećaj
S obzirom na to da je socijalna radnica htjela mladića poslati na psihijatriju, koja bi bila definicija, što je to gay i je li homoseksualnost bolest?

– Definitivno nije bolest, a nije ni poremećaj. Već više od 40 godina ne ulazi u klasifikaciju bolesti, svidjelo se to nekome ili ne. Apsolutno je neprihvatljivo da netko poželi nekoga tko je istospolne seksualne orijentacije poslati na psihijatriju da bi se od toga »izliječio«. Bez obzira na vlastita uvjerenja, svaka stručna osoba dužna je držati se profesionalnih i etičkih načela svoje struke. Osobama istospolne seksualne orijentacije već se vrlo rano, u djetinjstvu, kao što se događa i heteroseksualnim osobama, događaju prve simpatije ili prva zaljubljivanja. Za njih je vrlo zbunjujuće kad shvate da takve osjećaje gaje prema osobi istog spola. Tome je tako jer odrastamo u heteronormativnom društvu. Kao djecu, ako si djevojčica pitaju te koji ti se dečko sviđa, a dečke koja im se cura sviđa. Nikad se ne pomišlja da bi dijete već u ranoj dobi moglo razvijati simpatije ili zaljubljivanje prema osobi istog spola. S pubertetom i adolescencijom polagano dolazi do otkrivanja da je ono što netko kao osoba istospolne seksualne orijentacije osjeća, nešto drugačije, i pita se je li u redu da se tako osjeća, smije li se zaljubiti u osobu istog spola. Izrazito rijetko okolina pruža informacije po kojima se vidi stav prihvaćanja i uvažavanja istospolne seksualne orijentacije kao jednako vrijedne heteroseksualnoj. Postoji niz različitih i vrlo suptilnih načina na koji se može očitovati homofoban stav okoline u kojoj mlada osoba odrasta.

Coming out
Kao psihologinja, što savjetujete roditeljima, kako da se ponašaju i kako da prihvate činjenicu da im je dijete homoseksualne orijentacije?

– To apsolutno nije jednostavno. Postoji cijeli proces tijekom kojeg osoba razumijeva svoju seksualnost i seksualnu orijentaciju. Taj se proces naziva »coming out«. Nažalost, ne postoji dobar hrvatski izraz za taj proces. Taj proces, bez obzira koliko se odvijao na intimnoj razini svake osobe istospolne seksualne orijentacije, događa se i roditeljima. Ponekad roditelji sami shvate da njihovo dijete nije heteroseksualno, a ponekad im to dijete samo kaže. Nužno je da svoje dijete saslušate, da čujete što vam ima reći, objasni kako se osjeća i da ga ne napadate. Istraživanja na našoj populaciji na temu što biste učinili kad biste doznali da im je dijete istospolne seksualne orijentacije, pokazala su, na žalost, da ljudi budu agresivni. Dobar dio ispitanih osoba je rekao da bi bili tužni, razočarani, da bi bili jako žalosni zbog toga što im je dijete reklo to što jest. Bez obzira koliko su to očekivane emocije za jednog roditelja, s obzirom da svi očekuju da će dijete ići nekim uobičajenim putevima, važno je da u tim trenucima ne napadate vlastito dijete. Razumljivo je da roditelju to može biti strašno teško čuti, da mu može biti jako neprihvatljivo i da je jako teško prihvatiti to nešto drugačije, ali je neizmjerno važno da u razgovoru ne dođe do verbalnog i fizičkog napada. Iako znam da nije uvijek tako, dijete bi se u vlastitom domu trebalo osjećati sigurno. Ako te roditelj ne prihvaća, jako je teško vjerovati da vrijediš ljubavi i prihvaćanja. Ako se kao roditelj osjećate žalosno, tužno, onda to recite vlastitom djetetu, recite i da ne razumijete u potpunosti ono o čemu vam govori. Potrudite se naći snage da učite o tome kakvo je vaše dijete, da ste voljni raditi na sebi kako biste prihvatili svoje dijete.

I roditelji trebaju stručnu podršku i pomoć. To nije stvar tolerancije, već prihvaćanja vlastitog djeteta. Ne moraju nam se sviđati sve osobine ili izbori naše djece. Roditeljska bi ljubav trebala biti temelj i bezuvjetna. Vaše je vlastito dijete drugačije, nije heteroseksualno, već istospolne seksualne orijentacije, bilo bi dobro da mu budete podrška. Nikome u procesu »coming outa« nije jednostavno i lagano, ali je puno lakše kada imate podršku bližnjih.

Prema nekim vašim stručnim iskustvima, je li homoseksualnost lakše prihvatljiva majkama ili očevima? Očevi imaju neku ulogu macho figure koju obnašaju u društvu pa se cijela priča možda time zakomplicira?

– Postoji još jedna druga problematika. Istraživanja su pokazala da u društvu postoji različito viđenje ženske i muške istospolne seksualne orijentacije. Ljudi često znaju reći: to je faza, to će proći. Možda neke osobe i imaju fazu eksperimentiranja u seksualnim ponašanjima, ali jedan dio ljudi jest istospolne seksualne orijentacije. Majkama je to lakše prihvatiti jer one lakše prihvaćaju i ostalo. U većini slučajeva imaju tu zaštitničku ulogu prema djetetu te ga stoga čuvaju, dok je očevima teže. To su pokazala i naša istraživanja u kojima se mladi češće odlučuju o svojoj seksualnoj orijentaciji prije obratiti majci nego ocu, a pokazalo se i da majke to bolje prihvaćaju od očeva. Govorimo, dakako, o nekakvom prosjeku. Tatama se uvijek kaže kasnije, pazi se da tata bude dobro raspoložen… Roditeljima je ponekad teško prihvatiti i djetetov odabir studija ako se jako razlikuje od njihovih želja, a kamoli nešto tako intimno kao što je ovo pitanje. Ponekad je to ljudima na razini traume. Sve ovisi o stavovima. Zna se dogoditi da potjeraju dijete iz kuće ili da ga verbalno i fizički zlostavljaju i da mu onemogućavaju bilo kakvu podršku i razumijevanje. Savjetovala bih roditeljima da čuvaju svoje dijete, da ga ne osuđuju, da pokušaju razumjeti da mu nije jednostavno živjeti u svijetu gdje smo kao »svi« heteroseksualni i u kojem se očekuje ispunjavanje nekih društvenih normi. To nije nimalo jednostavno, posebno ne mladoj osobi. Ti se procesi događaju u osjetljivoj fazi života kad čovjek otkriva i vlastiti identitet, i vlastitu seksualnost. U adolescenciji su svi ranjiviji, a onda još i taj »dodatak« može značajno otežati priču. Određeni broj ljudi u tom razdoblju doživi neke psihološke poteškoće jer im je teško suočavati se s čitavim nizom prepreka. Zamislite da se osjećate sami na svijetu i da osjećate da su svi protiv vas, da su svi ostali drugačiji. Dobro je imati prijatelje ili neku blisku osobu, nekog rođaka ili rođakinju koji razumije. Roditeljska je podrška od iznimne važnosti jer ima zaštitnu ulogu u tome da se osoba osjeća dobro, da ima samopouzdanja. Bitno je djecu odgojiti da budu odgovorne, samostalne osobe s dobrim samopouzdanjem, neovisno o tome koja je njihova seksualna orijentacija.

prenosima sa lori.hr

Adela Hernandez biografija / biography

Kategorija: Democracy for all: Political Participation of LGBTI Persons in the Western Balkans, LGBTI Politicans / Datum: avgust 26, 2015

Adela blog

SRB
Adela Hernandez je kubanska političarka i članica gradskog veća grada Kalbariena. Iako je kubanske vlasti prepoznaju kao osobu muškog pola, Adela Hernandez je od malih nogu živela kao žensko. Osamdesetih je provela dve godine u zatvoru zato što je „uticala opasno na okolinu“, pošto su roditelji odbacili njenu seksualnost. Radila je kao domarka bolnice i tehničarka na elektrokardiogramu.
2012. godine, trideset godina kasnije, izabrana je u gradsko veće grada Kaibariena, postavši tako prva transrodna osoba na javnoj funkciji u ovoj državi.

ENG
Adela Hernandez is Cuban politician and member of Municipal council of Calbarien. Although the Cuban government recognize her as male, Adela Hernandez from childhood lived as a female. In the eighties she spent two years in prison because she was „a dangerous influence to the environment,“ because the parents rejected her sexuality. She worked as a hospital janitor, and later became a nurse and an electrocardiogram technician.
In 2012, thirtee year later, she was elected to the Municipal council of Calbarien, becoming first trasngender person to public office in this country.

Tejtum O’Nil o „divnim i iskrenim“ odnosima sa ženama

Kategorija: LezKULTura / Datum: avgust 24, 2015

Glumica se nada da će uspeti da inspiriše druge žene da isto to otkriju, i razmišlja o tome da postane lezbejska ikona


Tejtum O’Nil „otkriva koliko divne i iskrene žene mogu da budu jedna prema drugoj i koliko je bliskost između dve žene različita u odnosu na onu koju možete imati sa muškarcem“. Takođe se nada da će moći da inspiriše druge žene da ovo otkriju, piše glumica u članku o zabavljanju sa ženama u septembarskom izdanju magazina Harper’s Bazaar.

tatumoneal

Oskarovka O’Nil, koja je u maju otkrila da je „u poslednje vreme izlazila prevashodno sa ženama“, navodi u svom članku da je njeno iskustvo sa ženama dosta starije od toga. „Imala sam iskustva sa ženama pre braka, i imala sam iskustva nakon razvoda“, piše pedesetjednogodišnjakinja, koja je bila udata za tenisku zvezdu Džona Mekinroa od 1986. do 1994. „Ali zato što sam odrasla u okruženju koje je bilo grubo, maskulino i orijentisano ka muškarcima, nije mi izgledalo moguće da se ozbiljno zabavljam sa ženama, sve dok nisam prešla polovinu veka i došla u odlučujuće doba u kom saznajemo šta volimo a šta ne – ili je tako barem bilo za mene. Ne želim da se određujem ni na koju stranu, ali mislim da kod žena postoji jedna mekša, nežnija crta, i to je ono što me privlači.“

Ona kaže da sa muškarcima nije izlazila poslednje dve ipo godine i da je u ovom trenutku muškarci uopšte ni ne privlače. Imala je ozbiljne veze samo sa tri žene, kako piše, ali „svaka od njih joj je značila“. Za sve njih kaže da su je „naterale da shvati da može da bude dovoljno snažna da uradi šta želi a da ne brine šta će ljudi o tome da misle.“ Nada se da će videti osnažene žene koje će preuzeti kontrolu nad svakim aspektom svojih života, uključujući i romantične i seksualne aspekte.

„Ja nikada nisam imala nijedan lezbejski uzor u životu – možda bih ja mogla da postanem sledeća lezbejska ikona!” dodaje. „Ono što je za mene novo jeste otkrivanje koliko divne i iskrene žene mogu da budu jedna prema drugoj i koliko je bliskost između dve žene različita u odnosu na onu koju možete imati sa bilo kojim muškarcem. Nadam se da ću inspirisati žene da više eksperimentišu i pokušaju da se zabavljaju sa ženama ako to žele. Ako mogu da pomognem maloj devojčici koja se oseća zarobljeno da se autuje – o, moj bože, to bi mi toliko značilo.“

Prevela: J.A.
Izvor: shewired.com

Stonewall: „Izbeljivanje“ istorije

Kategorija: Feminizam / Datum: avgust 24, 2015

Trejler za film „Stonewall“ ne obećava ništa dobro, i mnogi kvir aktivisti/kinje su već negativno reagovali. Još jednom se u centru pažnje nalazi beli muškarac, čime su uklonjeni svi oni koji su revoluciju zapravo vodili: trans žene diskriminisane na osnovu boje kože


piše: Isah Rakeem

Ja sam kvir, pristalica sam feminizma, socijalizma, antirasizma i osoba sam diskriminisana na osnovu boje kože. U političkim krugovima stalno primećujem kako ja i moji saborci nestajemo ili bivamo ignorisani. Pričam o onoj politici u kojoj najprivilegovaniji imaju pravo da definišu borbu, i samim tim odrede dnevni red i strategiju. Na primer, kao kada LGB-aktivisti vode politiku kao da smo svi do jednog beli, bogati gej muškarci.

Ove godine izlazi film „Stonewall“, ekranizovana priča o pobuni koja je dovela do današnjih prajdova. Film govori o političkom buđenju jednog muškarca tokom pobune, i plakat za ovaj film krasi slika mladog, zgodnog, belog cis-muškarca (Cis-osoba je osoba kojoj je na rođenju dodeljen rod sa kojim se ona identifikuje, za razliku od trans osoba, koje se identifikuju sa nekim drugim rodom od onoga koji im je dodeljen na rođenju). Trejler za ovaj film je nedavno izašao, i u njemu možemo da vidimo kako hrabrost jednog belog muškarca pobeđuje nad predrasudama i diskriminacijom, što je dovelo do današnjeg Prajda. To možda ne zvuči toliko dramatično kada se opiše na ovaj način, jer tako reagujemo na sve u društvu. Biti beo – naročito biti beli muškarac – je toliko postalo norma da ni ne vidimo ono što se oko nas događa: da se falsifikovanje istorije konstantno ponavlja.

Naša kvir istorija je bogata i postoji mnogo toga na šta bismo mogli da budemo ponosni. Pobuna u Stonewall-u je bila vođena od strane ne-belih trans žena i drag-umetnica kao što su Silvija Rivera, Marša P (Koja je, inače, bila ta koja je bacila prvi kamen: samo što je kamen zapravo bio štikla!) i Mis Mejdžor. Pobuna u Stonewall-u se doživljava kao katalizator današnjeg prajd-pokreta, ali uprkos tome, i dalje postoji veliki broj belih muškaraca na čelu ovih pokreta koji nemaju pojma o tome. Sam temelj današnjeg LGBT-aktivizma postavljena je od strane trans žena diskriminisanih na osnovu boje kože, koje su želele da se oslobode sistemske represije. One su se suprotstavile policijskom i drugom nasilju, kao i ubijanju. Želele su da iskorene siromaštvo i borile su se za revoluciju (kaže se da je Silvija Rivera bila prva koja je povikala „It’s the revolution!“)

Pogledajte čuveni govor Silvije Rivere iz 1973.

Silvija Rivera (1951-2002) je bila članica grupe Black Panthers, Marša P (1944-1992) je između ostalog radila sa mladim trans osobama-beskućnicima, a Mis Mejdžor (1940- ) trenutno radi sa trans osobama u zatvorskom sistemu i učestvovala je u četvorodnevnoj pobuni u zatvoru Attica 1971. godine. Ove žene su bile i i dalje su feministkinje, socijalistkinje, antirasistkinje i uostalom – moji uzori. Borile su se sa dna društva protiv rata, siromaštva, transfobije i za kolektivno oslobađanje. Politika koju su vodile bila je formirana uzimajući u obzir one koji su najmarginalizovaniji.

Sve ima neki kontekst, i ovo nije prvi put da nastaju takvi represivni procesi. Previše je žena, trans osoba i osoba diskriminisanih zbog boje kože koje nikada nisu dobile šansu da doprinesu nauci, koje nikada nisu dobile šansu da napišu velika dela, koje nikada nisu dobile šansu da nešto promene u društvu. Svaki put smo mi bili ti koji nikada nisu ništa rekli ili učinili. Poenta je da se sve to događa zato što su ovi procesi sastavni deo funkcionisanja rasizma, kapitalizma i patrijarhata.

Postoji mnogo ljudi koji bi mnogo izgubili ukoliko bi se napravio iskren i istorijski tačan film o ovoj pobuni. Za početak, od „javnog je interesa“ dati belom cis-muškarcu glavnu ulogu. Da je u pitanju jedna ne-bela trans osoba, Stonewall bi odmah bio shvaćen kao marginalan film, i samim tim ne bi bio jednako zanimljiv.

Mnogi drugi su već ovaj film kritikovali zbog „izbeljivanja“ istorije, ali to nije postalo velika vest ovde u Norveškoj. U pitanju je jedan holivudski film, i u tom slučaju je najvažnije zaraditi novac na štetu nas ne-belih trans osoba. Film je napravljen za belog bogatog gej cis-muškarca, i u tom slučaju je previše napraviti film o sistematskoj represiji. Kapitalizam daje prednost belom, gej cis-muškarcu koji ima najviše novca i moći u celom pokretu i kao takav je najznačajniji.

Ja se bavim kvir aktivizmom već dugi niz godina i deo sam velikog broja nacionalnih i internacionalnih prajdova. Čini se da ljudi smatraju da je beli, bogati gej muškarac toliko značajan za naš pokret da je postao sam temelj na kom stojimo. On ima toliko moći da čak dozvoljava represorima da učestvuju u pokretu, možda zato što on sam nije pogođen sistematskom represijom i diskriminacijom na isti način, zbog čega nije u stanju da uvidi da takav tip represije uopšte i postoji.

Ne želim da im dozvolim da zarade novac na filmu koji produžava represiju. Dok beli cis-muškarci budu išli u bioskop da gledaju Stonewall, mi ćemo organizovati čitalačke krugove i učiti jedni druge o tome šta se zaista desilo. Moramo povratiti incijativu od onih koji su je od nas uzeli, jer ja odbijam da prihvatim „izbeljivanja“ naše istorije.


542

Isa Rakim (Isah Rakeem)

Isa Rakim je pristalica atirasističkog feminizma, radi u organizaciji “Skeiv verden” (Kvir svet), vođa je organizacije Interfem i član odbora u organizaciji Solidaritet med Kurdistan OA (Solidarnost sa Kurdistanom u Oslu i Akershusu).


Sa norveškog prevela i prilagodila: Jana Aleksić
*Članak je prvobitno objavljen na norveškom portalu Radikal Portal.

LEZBEJSKA MAFIJA – Lezbejski manifest

Kategorija: LezKULTura / Datum: avgust 21, 2015

Prevod dela Manifesta Lezbejske mafije.
Ceo tekst u originalu možete naći na The Lesbian Mafia


– Lezbejska mafija: zato što Lezbejske nisu biseksualne. Naučite to, b*tches! Naučite! Mi volimo naše bi prijateljice, ali Lezbejke to nisu.

– Nakon decenija medijskih i porno napada na Lezbejski identitet i kulturu, ako iko – muško, žensko, gej, bi ili šta god ne kapira gore pomenutu istinu – onda je homofobični mizoginista i mora da NESTANE. Mi razumemo da ništa u životu nije crno-belo i da postoji bezbroj razloga zašto žene završavaju u hetero vezama… (internalizovana) homofobija, loše veze, ekonomske brige, religija, deca itd… ali uglavnom je veoma jednostavno… ako žena uživa u seksu sa tipovima, ona NIJE lezbejka. KRAJ. Može biti primarno zainteresovana za žene i da se „identifikuje kao lezbejka“ ili šta god, ali izvini, nije lezba ako se jebe sa tipovima i loži se na njih, to se zove Bi ili Kvir. Naučite! I molim vas, nemojte nam dolaziti sa pitanjima u Džeri Springer stilu, o vašem gej drugu koji se 1992. ispod magnolije seksao sa vašom prijateljicom lezbejkom, koja je zatrudnela i rodila Emili i pitati nas „Je l’ i ona lezbejka?“ Vidi, nemamo pojma ko je tvoj drug.

A sad ozbiljno…

– ZA ŽENE

women-s-string-thong-tha-thong-thong-202Mi nismo feministkinje bilo koje vrste ZATO ŠTO smo pro-ženski orijentisane i nas se više ne tiču većine politika feminističkih i LGBT zajednica. I dalje imamo mnoge od njih kao prijateljice/e, i, i dalje postoje velike misliteljke unutar feminističkog sveta, ali naše iskustvo je takvo da si u feminističkoj zajednici poštovana ako ne govoriš ništa i promovišeš muške agende pod velom rigidne ravnopravnosti i nikad, nikad ne povređuješ ničija osećanja (zbog bilo kog razloga) i sve preko GRBAČE ŽENA, i onda si toliko „inkluzivna“ da potpuno izgubiš ŽENE iz fokusa interesovanja.

U gej zajednici žene nikad nisu bile fokus, one su samo služavke ostatku G B i T skraćenice. Stoga, nije veliko iznenađenje videti koja je smatrana „poštovanom“ u feminističkim i gej zajednicama. TAKVO poštovanje je besmisleno i bespotrebno i prema njemu se odnosimo onako kako se odnosimo i prema desnici, ali na drugačiji način.

Konzervativni ekstremizam je nepatvoreno zlo, a liberalni ekstremizam je put do pakla popločan dobrim namerama. Liberali su i dalje dobronamerni, ali na kraju završiš na skoro istom mestu, samo drukčijoj verziji pakla. Veoma je lako obema stranama da postanu suviše ekstremne i skliznu u tiraniju. Ako pogledaš osnovna načela obe strane, vidiš da U BITI nema toliko razlika, ali obe strane krše tu BIT MNOGO. Jedini način da se to promeni jeste da sve odbaciš i da NAPRAVIŠ novi, svoj STANDARD. Igralište mora da se promeni, ne treba da se penješ uz njihovu planinu i „igraš igru“ da bi zadobila „poštovanje“ od strane gomile pre-privilegovanih samopromotera koji većinu vremena NISU u pravu, NIKAD se ne fokusiraju na žene i koji, bez oklevanja, staju protiv Lezbejki u vezi sa bilo kojim problemom (mislim na retke Lezbejke koje još uvek imaju mogućnost da samostalno misle van ovih muškocentričnih zajednica). Ti MENJAŠ polje. Lezbejke feministkinje su uvek radile najteže stvari i bile kičma feminističkog i LGBT pokreta da bi naposletku bile zlostavljane i odbačene.

– I LGBTQIAJSHFNBVW zajednica, ako je moguće, još više zavidi lezbejkama, pogotovo sa napredovanjem u medijima za koje su lezbejke morale da se izbore SAME jer su nas gej (i feministički) mediji POTPUNO isključili tokom decenija dok su istovremeno koristili naše znanje i mišiće da unaprede „kobasica-fest“ agendu koja nema nimalo veze sa lezbejkama. To im se TOLIKO obilo o glavu, tako da sada pokušavaju to da promene, ali mnogi i dalje užasno zavide beskrajnoj fascinaciji lezbejkama (femicama ili ne) od strane strejt sveta. Samo medijsko napredovanje i višestruki orgazmi su dovoljan razlog da nas G B i T i feministkinje mrze, ali već skrećemo sa teme… Govoriti jedno te isto sranje o jednakosti gomili preprivilegovanih ljudi i onima koji tome teže neće promeniti ništa. Mi ćemo i dalje braniti bilo koga od njih od desničara ludaka čiji napadi su bazirani na ateizmu zamaskiranom u hrišćansku agendu mržnje zato što MI nismo beskičmene izdajice… Istovremeno ćemo biti i prve da se svađamo sa njima, a isto sledi i Trans ženama koje očekuju da prestanemo da se identifikujemo kao žene, nego umesto toga kao „biološke žene“, mora da se šalite sa tim stvarno (i nikad ne bi rekli muškarcima da moraju početi da se identifikuju kao „biološki muškarci“ i niko ih ne bi shvatio ozbiljno sve i da pokušaju). Trebaju ti 4 pola da bi dokazao/la svoju poentu, mi ćemo te zaposliti, iznajmiti ti stan, kuliraćemo sa tobom, voleti te do smrti i poštovati kao individuu koja može i treba da živi onako kako hoće ali i ti treba da poštuješ to da žene treba da žive onako kako ONE hoće i da razumeš da žene mogu imati različita osećanja o stvarima koje utiču na nas, kao što su – sa kim se skidamo, bez sramoćenja od strane liberalnog feminističkog ili LGBT establišmenta koji nema nikakav koncept realnosti ili ideju o tome kako stvari zapravo FUNKCIONIŠU unutar unutrašnjeg lezbejskog sveta.

Ženska prava (ne gej prava) su Lezbejska prava. Nismo „loše“ jer se ne brinemo konstantno o svakoj drugoj GQBTSJSHFGN grupi od šestoro ljudi koji misle da je nama mnogo dobro. VI NAS NE ZNATE! NEMATE POJMA šta mi imamo ili kako je to biti mi. Možemo li da živimo? Mi smo žene, ništa u životu nam nije tako sjajno.

Dozvoljeno nam je da se ne složimo sa agendama LGBT i feminističkim falocentričnim i svi-osim-lezbi i da se ne izvinjavamo za to. Mi ne povređujemo ljude, uznemiravajte one koji to rade. Samo zato što si Lezbejka ili žena ne znači da moraš da se klanjaš svakom pojedinačnom G B i T ili feminističkim liberalnim agendama i ličnim projektima. Nijedna druga manjinska grupa ne treba žene da se bore za njih, oni SVI završe MNOGO bolje nego žene i ONI se nikad ne bore za ŽENE osim ako to nekako ne pomaže NJIMA, a i kada se pretvaraju da im je stalo, onda prete prekidom podrške zato što žene nisu dovoljno inkluzivne što se tiče njihovih agendi! ZAJEBI TU bolesnu uvrnutu mizoginiju maskiranu u inkluzivnost! Preprivilegovani su entuzijastični povodom te rigidne zakonske „ravnopravnosti“ koja nema smisla u realnosti većine ljudi, pogotovo žena, nebitno od godina ili mesta u kom se nalaze u životu.

Nemamo poštovanja za političare i njihove usrane medije, ne verujemo im ni reč, foliranti su baš kao što zvuče. Držimo se dalje od svih provokatorskih dosadnjakovića i tv lica u white trash medijima i svih kablovskih „vesti“. Da ne zaboravimo i džuboks za koji niko ne zna da uopšte postoji, što je desničarski posleponoćni radio, kontrolisani mejnstrim mediji, novine, editorijali i blogosfera čiji je jedini posao da raspale i podstaknu mržnju. Nebitno koje dosadnjakoviće ili pametnjakoviće čuješ, grubo je očigledno da su oni podelili naše društvo i to je upravo ono zbog čega postoje. Desničarski white trash mediji su suštinski white trash i oni su vođe i lice white thrash-a svuda. Oni nemaju NIŠTA da ponude. ZATO i jesu na ekstremnoj desnici. Mržnja, svađe i sarkastični mali komentari. To je tako LAKO. I oni čak nisu ni dobri u tome. Možeš da istrtljaš NJIHOVU agendu na MA KOJU temu dok spavaš. Samo mržnjom okreni jedne protiv drugih, koristeći lažne argumente desnice, levice i centra, izvrni istinu i svako sa drugačijim mišljenjem automatski postaje „opozicija“ i „loši momci“ i bla bla bla eto ti propagande doooooooooooosadnog festivala zevanja. Samo se pretvaraj da sve ima smisla.

Levičarski mediji nisu nedužni, njihova propaganda curi ili je gurnuta namerno nebitno da li imaju dobre namere ili ne. Mi (lezbejska mafija) imamo agendu, zezamo se na podkastu i bavimo se stvarima vezanim za lezbejke i žene, ali to je POENTA, mi smo iskrene sa tim od početka. Ali te dve stvari ne mogu uopšte da se porede. Mi se ne predstavljamo kao NOVINARKE koje nemaju agendu, agenda POSTOJI i možeš da se ne slažeš sa njom koliko god hoćeš, tako i piše baš u ovom Manifestu, ali mi nismo u fazonu da samo gutamo sve tuđe ideale, nebitno čiji su. Mi samo želimo da pokažemo koliko su pristrasne i iskrivljene informacije koje medije šalju u javnost. Priznaj agendu, prestani da se pretvaraš da su to nepristrasne vesti, ne zanima nas na čijoj si strani ili koliko su ti dobre namere, ako IMAŠ agendu, nemoj da je kriješ.

Pusti ljude da odluče, nemoj ih lagati. Čak i bezazleni diktator vrši kontrolu i opresiju, levica je mnoooogo bolja od zla desnice ali je i dalje tiranija.

Postoje bilioni ljudi i mnogo ideja na ovom svetu, i samo dve potpuno suprotne pozicije koje dele amerikance/ke u ekstremno leve ili ekstremno desne mizogine rasiste, klasiste, homofobe? a onda promene strane svakih par godina da zbune ljude? dajte. To je ono što će potopiti već tonuću Ameriku. Izvini, svet NIJE podeljen na levo i desno. Koliko slepi i glupi ljudi moraju da budu da ne vide šta im je pred očima? Gledaju vesti da bi se informisali, a svaki razlog nihovoj neinformisanosti je upravo u tome što gledaju vesti. Svako ko nastavlja da gleda i veruje, zaslužuje sve što dobije. Ulazak u političku arenu znači da igraš po njihovim pravilima i već si izgubila/o, to je njihov sistem i oni pišu pravila i mediji lažu svaki dan i noć i ubacuju u to neke poluistine da bi ih učinili ukusnijim. Sistem ne može biti popravljen iznutra zato što sistem štiti sebe. jedini odgovor je odbijanje slaganja sa tim tako što nećeš podržavati sistem koji predstavlja moćne i isključuje prave ljude sa pravim problemima. Tu su samo klike i isprazne grupe sa svojim ludim agendama. Da li ti uživaš da te zajebavaju iznova i iznova i iznova? Mi ne. Razdvajanje od partijskih politika je revolucija koja će vratiti moć ljudima. Mi smo za izbor ali se ne slažemo sa razdornim principom da se bivanje ženom svodi na ovaj jedan problem. Ovo takođe ne znači da nemamo snažna mišljenja o svojim reproduktivnim pravima i kontroli nad sopstvenim telima. Možda ćemo podići obrvu kada vidimo reakcionarne ani-choice varalice koje nasilno protestuju ispred klinika za veštačku oplodnju, ali do tad, jasno je da su varalice. Što se tiče mišljenja muškaraca na ovu temu – ne trošimo vreme na njih. S druge strane, na našem radaru se pojavljuju anti-choice gej i trans ljudi zato što, ako je iko na božijoj zelenoj Zemlji više udaljen od kreacije života, to su oni. Boli ih kurac za embrione, ali svakako možemo da se smejemo njihovom blamantnom poziranju kao da imaju MORAL ahaha!!!

Na kraju, iako imamo neka snažna mišljenja, mi nismo tip lezbejki kojima je potrebno da mislite kao mi da bismo bile prijateljice. Bez napora možemo preći preko razlika, osim ako ste neprijateljski nastorijeni mizogini, rasistički, homofobični, klasistički seronja.