Mesečne arhive: jul 2015

Johanna Sigurdardottir – Bio

Kategorija: Democracy for all: Political Participation of LGBTI Persons in the Western Balkans, LGBTI Politicans / Datum: jul 21, 2015

Johanna Sigurdardottir

SRB
Johanna Sigurdardottir je bivša islandska političarka i nekadašnja premijerka najsevernije zemlje Evrope. Diplomirala je na prestižnoj Školi privrede Islanda, kada se posle zaposlila u Islandskoj avio kompaniji. Političku karijeru je počela kao sindikalistkinja, da bi 1978. godine postala i članica islandskog parlamenta, kao članica Socijaldemokratske partije. U legislativnom telu je provela čak 28 godina, do 2007. godine, kada je izabrana za ministarsku socijalnog rada i sigurnosti. Prvog februara 2009. godine, nakon parlamentarnih izbora, postala je premijerka Islanda, čime je postala prva premijerka u istoriji ove zemlje, i prva u svetu autovana lezbejka na čelu vlade. 2012. je odlučila da se neće ponovo kandidovati za premijersku poziciju i da se povlači iz politike.

ENG
Johanna Sigurdardottir is a former politician and Prime Minister of the northernmost country in Europe, Iceland. She graduated from the prestigious Commercial School of Iceland, and went on to work for Icelandair. Her political career began with the trade union movement, and in 1978 she became a member of the Icelandic parliament as a candidate of the Social Democratic Party. She spent 28 years in the legislature, until 2007 when she was elected as Minister of Social Affairs and Social Security. On February 2009, after the parliamentary elections, she became Prime Minister of Iceland, the first female prime minister in the history of this country and the world’s first out-of-the-closet lesbian head of government. In 2012, she decided not to run again for Prime Minister and retire from politics.

Irska: novi zakon priznaje postojanje transrodnih osoba

Kategorija: prenosimo, Vesti / Datum: jul 21, 2015

Transrodne osobe u Irskoj izborile su zakonsko priznavanje svog statusa, pošto je usvojen zakon koji im omogućava da promene rod zakonskim putem bez ikakvih medicinskih ili državnih intervencija


Većina država Evrope zahteva da se transrodne osobe najpre podvrgnu operativnim zahvatima i sterilizaciji, dobiju dijagnozu rodne disforije i razvedu se ukoliko su venčane, kako bi im željeni rod zakonski bio priznat.

Odluka o zakonskom prepoznavanju roda dolazi samo posle dva meseca pošto je Irska legalizovala istopolni brak

Odluka o zakonskom prepoznavanju samoodređenog roda dolazi samo posle dva meseca pošto je Irska legalizovala istopolni brak Foto: Clodagh Kilcoyne/Getty Images

Zakon o priznavanju roda koji je usvojen kasno u sredu 15. jula i zakazan za potpisivanje od strane predsednika do kraja jula, čini Irsku tek trećom evropskom nacijom, posle Danske i Malte, koje punoletnim transrodnim osobama (preko 18 godina starosti), dozvoljavaju zakonsku promenu roda bez intervencija.

Zakon je donet nekoliko meseci nakon što je u Irskoj podržan istopolni brak putem referenduma, koji je označio dramatičnu društvenu promenu u tradicionalno katoličkoj zemlji koja tek što je dekriminalizovala homoseksualnost pre 20 godina.

„Ovaj zakon označava jednu neverovatnu promenu u društvu… ovo je istorijski trenutak za trans zajednicu u Irskoj,“ rekla je predsednica organizacije Transgender Equality Network Ireland (TENI), Sara Filips.

„Trans osobe treba da budu stručnjaci/kinje kada je naš sopstveni rod u pitanju. Samoodređenje je suština naših ljudskih prava,“, rekla je ona u saopštenju.

Do sada u Irskoj nije postojao zakonski okvir po kom su transrodne osobe mogle da pred zakonom promene rod.

Danska je prošle godine postala prva evropska država koja je transrodnim osobama dozvolila da se samoodrede, i to je zakonom predviđeno od osamnaeste godine. Malteški zakon, donesen u aprilu ove godine, dozvoljava roditeljima ili zakonskim starateljima osoba mlađih od 18, da podnesu zahtev sudu u njihovo ime kako bi se zakonski promenio rod.

Aktivisti/kinje su pozdravili irski zakon, ali su izrazili zabrinutost zbog organičenja za transrodne odobe između 16 i 18 godina starosti, za koje se zahteva medicinsko posmatranje, pristanak roditelja i sudski nalog, kao i izostanak zakonske regulative za one mlađe od 16 godina.

„Veliki deo transrodne zajednice ostaje isključen ovim zakonom. Maloletna lica, interseks osobe i osobe koje se ne određuju u odnosu na koncept rodne binarnosti (nebinarne, queer, rodnoqueer), takođe zaslužuju priznavanje“, rekao je Ričard Keler, iz organizacije Transgender Europe.

Amnesty International procenjuje da ima oko 1,5 miliona transrodnih osoba širom Evrope, termin koji se koristi za one koji se ne identifikuju sa rodom kojim im je pripisan po rođenju.

Prevod: MJ
Izvor: Gayten

Sportska kultura voli binarne podjele

Kategorija: Sport / Datum: jul 21, 2015

Za sportašice koje se natječu na ženskim atletskim natjecanjima, previše uspjeha može privući krivu vrstu pozornosti. Nakon što je Caster Semenya, južnoafrička trkačica, osvojila natjecanje u trčanju na 800 metara u 2009. godini –u javnosti su se postavila pitanja o njezinoj atletskoj sposobnosti te može li se ista kandidirati uopće kao žena

prenosimo sa libela.org


Seksizam funkcionira pod tri pretpostavke: postoje samo dva biološka spola, rodni identitet uvjetovan je biološkim spolom, rodni identitet određuje rodno izražavanje. Sportska kultura njeguje sve tri pretpostavke kao određenu vrstu kulturnog odraza te istovremeno provodi seksizam slaveći i učvršćujući hegemonijsku superiornost maskuliniteta. Nadalje, zadržavanje seksizma ne odražava samo ukorijenjeni maskulinitet, već se time konzervira stanje postojeće binarne rodne opreke.

cs

U rodnom smislu, sport promovira dualizam: muško i žensko, djevojčice i dječaci, muškarci i žene. Termini čije je značenje povezano s biološkim spolom naizmjenično se koriste s onima koji opisuju rodni identitet. Ova praksa uvelike pojednostavljuje kompliciranu stvarnost pri tome osnažujući ideju kako je biološki spol lako odrediti i kako je isti neraskidivo povezan s rodnim identitetom. Kulturološki gledano, biološki spol se često određuje preko genitalija, kromosoma ili prisutnih hormonalnih razina umjesto kao međudjelovanje različitih faktora. Najuvredljivije reakcije na izlazak Caitlyn Jenner pokazale su kako naše društvo ima problem s prihvaćanjem rodnog identiteta onda kada se ne podudara s pripisanim spolom.

Ova vrsta promišljanja može biti posebno oštra u sportovima. Za sportašice koje se natječu na ženskim atletskim natjecanjima, previše uspjeha može privući krivu vrstu pozornosti. Nakon što je Caster Semenya, južnoafrička trkačica, osvojila natjecanje u trčanju na 800 metara u 2009. godini –u javnosti su se postavila pitanja o njezinoj atletskoj sposobnosti te može li se ista kandidirati uopće kao žena. Ono što se dogodio nakon toga predstavljalo je spektakl epskih razmjera koji je osamnaestogodišnju Semenyu uvukao u niz javnih medicinskih testiranja kako bi se ustvrdila njezina spolna i rodna pripadnost. Rezultati su ukazali da se radi o interspolnoj osobi. Cilj testiranja koje ne uzima u obzir učinak kulturnih normi bio je utvrditi postojanje hiperandrogenizma ili povišene razine testosterona. Sličan je slučaj indijske atletičarke Dutee Chand kojoj je, nakon testiranja, Sports Authority of India zabranio sudjelovati na natjecanju ukoliko se ne podvrgne hormonskoj terapiji kako bi joj reducirali višak testosterona. Pri tome se zanemaruje činjenica da su razine testosterona veoma loš pokazatelj sportskih sposobnosti jer ne daju više prednosti od bilo koje druge fiziološke razlike.

Elitne sportašice su nadarene, i to ne samo čistim sportskim vještinama, već i fiziološkim karakteristikama. Međutim, za razliku od muškaraca u sportu, realnost je nažalost takva da su načini na koji elitne sportašice smiju biti fiziološki nadarene ograničeni. Prihvatljivo je da je Michael Phelps iznimno građen kao savršen plivač, a žena može biti prejaka ili prebrza ukoliko su joj razine hormona izvan dopuštenog „normalnog“ raspona. Tako se javlja se strah od muškog infiltriranja u ženski prostor. Koliko mi je poznato, utvrđivanje spola u atletici nikada nije izvedeno na nekom tko se natječe u muškim sportovima. Ne znam niti kako bi uopće takvi testovi izgledali – netko je nastupao toliko loše pa mora biti žena? Upravo takvu poruku šalje ova zastarjela i pristrana politika.

Uporaba rudimentarnog razumijevanja biologije ne otvara prostor samo seksizmu, već služi kao plodno tlo transfobiji. Argumenti za zaštitu ženskog sportskog prostora vrlo često se iznose nauštrb prava transžena vezujući predatorsku narav njihove prisutnosti u kupaonicama uz rodni identitet. U Minnesoti su takve pristranosti došle do izražaja u obliku oglasa kojim se poticao daljnji strah od „muških osoba koje se tuširaju pored žena“ koji je protivan trans-inkluzivnoj politici koja dopušta da sportaši/-ce mogu igrati za onu ekipu koja odražava njihov rodni identitet. Ovi strahovi se također manifestiraju u profesionalnom sportu. Kada je borkinja mješovitih borilačkih vještina Fallon Fox izašla kao transrodna osoba u javnost, mnogi su reagirali preispitivanjem njezine podobnosti za natjecanje zbog percepcije da ima „nepoštenu prednost“. U stvarnosti, postoji medicinski konsenzus da transrodne žene i djevojke nemaju konkurentsku prednost nad svojim cisrodnim vršnjakinjama nakon izvršenja jednogodišnje hormonske terapije. Treba poticati i ohrabrivati više sportaša/-ica da se natječu bez straha od izgona.

Suvremena sportska kultura perpetuira promoviranje isključivosti zbog čega je transrodnim i interspolnim osoba otežano dugoročno natjecanje. Politikom koja navodno štiti žene zapravo se promoviraju nepostojeće binarne rodne kategorije zbog čega se onemogućuje da sport postane snažna i inkluzivna kultura.

Prevela i prilagodila Tara Gudović

Francuska: Venčao se prvi autovani poslanik

Kategorija: Istopolna partnerstva, Vesti / Datum: jul 17, 2015

Luc Carvounas je prvi francuski parlamentarni zastupnik koji se vjenčao sa svojim partnerom Stephaneom Expositom, koji je pak šef ureda državne tajnice za ženska prava, Pascale Boistard


Vjenčanje je održano proteklog vikenda u Val-de-Marneu, a par je tri godine ranije sklopio civilno partnerstvo. Obitelj i prijatelji okupili su se na vjenčanju kako bi proslavili još jedan korak naprijed za Francusku prema jednakosti, javlja Pink News.

Foto: Twitter via Crol

Foto: Twitter via Crol

Među uzvanicima je bio i francuski premijer Manuel Valls, koji je okupljenima rekao kako je to vjenčanje „dašak slobode i tolerancije“.

Carvounas je izjavio kako je želio javno vjenčanje jer je htio privući pozornost na činjenicu da je gej.
Razlog tome je, kako je sâm ispričao za francuski portal Les Inrocks, strah koji je primijetio kod drugih parova.
„Kad smo Stephen i ja išli kupiti prstenje, pitao sam prodavačicu dolazi li mnogo gej parova. Odgovorila mi je kako uglavnom dolaze pojedinačno, a ne kao parovi jer kao da misle kako njihov brak nije ‘sasvim zakonit’ te kako će im to pravo jednog dana biti ukinuto‘. Jako me iznenadilo što neki misle da će im pravo na sklapanje braka biti ukinuto. Zato je vjenčanje jednog parlamentarca s partnerom koji je sudjelovao u razvoju zakona o bračnoj jednakosti ujedno i signal da je to pravo neopozivo.“

Dodao je i kako su on i njegov partner primili homofobne prijetnje, ali ih se ne boje i sve su prijavili.

Izvor: Crol

Partnerski odnosi u istopolnim vezama u BiH: Bliskost među četiri zida

Kategorija: Edukacija, Istopolna partnerstva, prenosimo, Psihologija, Zdravlje / Datum: jul 16, 2015

prenosimo sa lgbt.ba

Piše: Kristina Ljevak
Izvor: Azra


Svaka nova veza i emotivno prepoznavanje omeđeno je našim prethodnim iskustvom. Neodvojiv je od nas, a kako bi i bilo drugačije, način odrastanja, intenzitet emocija kojima smo u životu bili okruženi, vaspitanje, podrška – roditelja, prijatelja, najbližeg okruženja… Sve naše frustracije, razočarenja i lične traume dio su našeg prtljaga kojim, htjeli ili ne, ispunjavamo novi emotivni okvir.

Foto: arhiva Labrisa

Foto: arhiva Labrisa

U slučaju heteroseksualnih veza postoje opšta mjesta prethodnih iskustava, nerazumijevanje od strane jednog ili oba roditelja za naše želje, ambicije i planove, neprihvatanje naših emotivnih izbora jer partner ima predugačku kosu, neprimjerenu odjeću, tetovažu na vidljivom mjestu… Nekada ne odgovara porodica iz koje izabranik i izabranica dolaze, nivo obrazovanja, interesovanja, vannastavne aktivnosti… Uprkos početnim negodovanjima, s tim se, prije ili kasnije, uči nas iskustvo, roditelji i okruženje pomire. Uobičajeni obrazac podrazumijeva vjenčanje bez prethodnog upozorenja nakon kog se ne može dalje da ne pukne bruka. Potom se desi dijete, a onda svi znamo – rodilo se, ljuljaj ga.

Iskustva istospolnih veza bitno su drugačija. Bagaž s kojim se u njih uplovljava nerijetko je pretežak i podrazumijeva od neprihvatanja do potpunog odbacivanja porodice, negodovanja okruženja, izloženost verbalnom i fizičkom nasilju. I život u stalnom strahu na šta ne smiju zaboraviti svi oni koji ne žele da prihvate istospolne parove. Jer uz sve probleme koji svaki čovjek ima, u ovoj ili bilo kojoj zemlji, strah LGBT osoba je ono što obilježi većinu njihovog života. A priznaćete, lakše je biti siromašan a slobodan, već bez materijalnih sredstava i u stalnom strahu.

Koliko je ono što je dio prethodnog iskustva kod oba partnera ili partnerice opterećenje za vezu? Kako na temeljima nataloženim od traume graditi zdrav odnos dio je onoga što smo pokušali saznati od naših sagovornika i sagovornica, lezbejke, geja i biseksualne osobe u BiH.

Trauma naša kolektivna

“Koliko smo duboko istraumatizirano društvo, opterećeno iskustvom rata, shvatila sam zahvaljujući poslu, kad sam počela putovati u inostranstvo. Umjesto da se fokusiram na predavanja koja su uglavnom bila povod odlaska, ja sam razmišljala šta rade u hotelskom restoranu sa ostacima hrane na švedskom stolu nakon doručka”, kroz smijeh počinje priču Mirela, rođena u Tuzli, danas nastanjena u Sarajevu, koja je kroz emotivnu vezu sa ženom iz inostranstva na privremenom radu u našoj domovini shvatila koliko se razlikuju iskustva lezbejke iz BiH i Švedske, odnosno bilo koje uređene zemlje.

“Bez obzira na seksualnu orijentaciju, navikli smo ovdje kreirati naše mikrosvjetove i sigurne zone. Moji prijatelji, bili oni gej ili strejt, imaju slično iskustvo. Uglavnom su to prijateljstva još iz studentskih dana kad smo dijelili hladne univerzitetske klupe i još hladnije studentske sobe. Bili smo prva poslijeratna generacija. Danas kad se družimo, mi o svim našim negativnim iskustvima pričamo kroz anegdote, vjerovatno još uvijek nemamo snage da iskomuniciramo naše traume, da verbalizujemo negativno iskustvo. Nakon što sam godinu dana bila u zaista sretnoj vezi sa djevojkom iz Švedske i nakon što me je ona pozvala da idemo na izlet sa njenim radnim kolegama i koleginicama, a ja u šali rekla da imam traumu od susreta sa nepoznatim strejt ljudima, pokrenula sam lavinu. Izgovorena šala na stranom jeziku nekada nije baš uspjela šala. Onda mi je ona nabrojala sve naše traume, od ratnih do neprihvatanja istospolnih veza. Malo je i opsovala naše potiskivanje i negiranje. Shvatila sam da je u pravu i od tada sam počela drugačije razmišljati. Iako mi to nikada nije rekla, mislim da je naše različito iskustvo bio teret i za našu vezu, a ja sam ga, naravno, ignorisala. Riječ je o nepremostivim razlikama koje sam se pravila da ne primjećujem. A sad mi je jasno da je njoj užasno smetalo što najnormalnije odemo kod njenih na odmor i što me predstavi kao djevojku, dok je ona za moju porodicu bila radna koleginica jer moji još uvijek i ne znaju da sam lezbejka. Sad znam da je od života u strahu jedino gori život u laži, a mi ga nerijetko tako živimo. Za početak sam rekla sestri kojoj je bilo važnije šta će reći njen muž ako sazna, a ne to da sam joj sestra i da me mora prihvatiti takvu kakva jesam i podržati”, kaže Mirela čija je veza koja joj je pomogla da napravi iskorake okončana nakon što se projekat na kom je bila angažovana njena djevojka završio. “Ona nije željela da živi u okruženju u kom je još uvijek normalno da komšinica viri i posmatra ko ti i kada dolazi. Ja nisam bila spremna da ostavim sve što sam s teškom mukom izgradila, prije svega na poslovnom planu. A i nedostajala bi mi porodica, kakvi god da su, ja bolje nemam. Valjda će i oni jednog dana to isto moći reći za mene”, dodaje naša sagovornica ne zanemarujući pretpostavku da možda ljubav nije bila dovoljno jaka da premosti sve razlike.

Preduprijediti negativno

O različitim kriterijima prema istospolnom i hetero paru najbolje svjedoče iskustva biseksualnih osoba, potvrđuje to i primjer Vanje iz Sarajeva. “Prije veze s mojom partnericom koja traje već dvije godine, ja sam uglavnom izlazila s momcima i imala jednu kratku heteroseksualnu vezu. S obzirom da sam biseksulna, i da mi se jednako sviđaju i momci i djevojke, stvarno nisam mogla ni slutiti kolika je razlika izlaziti s momkom i izlaziti s djevojkom. Ta razlika nema veze sa spolom osobe, niti sa njenom osobnošću, ona je isključivo uslovljena stalnom pripravnošću na nešto negativno i potrebom da se to preduhitri i spriječi.”

“Moj prvi momak i ja upoznali smo se preko zajedničke prijateljice, družili se neko vrijeme, poljubili se prvi put u parku pred svima, držali se za ruke, šetali kroz grad tako i prekinuli nakon nekoliko dana. S ovom vezom su upoznate sve moje prijateljice i prijatelji, moji roditelji, šira i uža porodica i svima im je to bilo vrlo simpatično. Moja djevojka i ja upoznale smo se preko zajedničkih prijateljica i prijatelja, dopisivale smo se na Facebooku, prvi put smo se poljubile na partiju na kojem su bile LGBT i LGBT-friendly osobe. U vezi smo već dvije godine, čuvala je moje mačke, i mene kad sam bolesna, već dva puta smo je selile u nove stanove, krečile moj stan, pravile picu prvi put i to vrlo uspješno. Upoznala sam njenu mamu i sestru, ona je upoznala moje sestre, stalno smo zajedno ili kod nje ili kod mene. Prijateljice i prijatelji znaju za moju vezu, svaki coming out ovim ljudima koje volim i koji me vole zahtijevao je sate pronalaženja načina da se to kaže što je moguće jednostavnije i pripreme na moguće reakcije. Uglavnom je sve prošlo ok, neki su je upoznali i misle da je super, ali se nikada nije ni provukla ideja o druženju u parovima s mojim heteroseksualnim prijateljima i prijateljicama koji su u vezama. U četvero i više brojeva družimo se uglavnom s drugim LGBT osobama ili s mojom sestrom i vrlo bliskim prijateljicama”, kaže Vanja i dodaje kako njeni roditelji i ostatak porodice još uvijek ne znaju za njenu vezu, sama priznajući kako nije sigurna je li to zbog specifičnih okolnosti ili izgovora.

Živjeti anksioznost

“Nemoguće je ne dopustiti da ovakav život u paralelnim svemirima utiče na sve ostale odnose. Ona je jako veliki i važan dio mog života, teško mi je ne razgovarati o njoj s roditeljima s kojima sam jako bliska, na porodičnim okupljanjima, kada svi prepričavaju svoje neke simpatične anegdote, a ja ne mogu. Mislim da mi je najgora činjenica što ti ljudi koji su mi najbliži ustvari mene ne poznaju, u potpunosti su isključeni iz predivnog aspekta mog života, što doprinosi tome da naša druženja doživljavam kao neko nužno zlo. To donekle jeste i moja greška, ali njihovi komentari i generalni stavovi mi stvarno ne pomažu da im se outam. Kada izlazimo vani, na kafu, večeru, u kino, šetati… nikada se ne držimo za ruke. Mislim da na početku jesmo, ali onda je bilo par komentara, značajnih pogleda i slično, i ja sam počela da konstantno provjeravam okolinu čak i kada pričamo naglas. Nosim peper sprej sa sobom, prelazim ulicu kada mi se ljudi učine sumnjivim (što su opet moje predrasude), ne izlazimo na određena mjesta. Zagrlimo se i poljubimo ponekad u kafićima za koje znamo da su LGBT friendly, na drugim mjestima nikad. Kada smo kod mene pazimo da nas ne primijete komšije s okolnih prozora, kod nje pazimo da nas ne čuju njeni cimer i cimerka. Jutros sam se uhvatila da brinem što sam joj, kad smo se pozdravljale prije odlaska na posao, na ulici rekla “Ćao, mala”, što govorim i sestri, ali me tad ne brine kako će prolaznici i prolaznice to doživjeti. Ovakva vrsta konstantne anksioznosti, naravno, prenosi se i na našu vezu, ali se za sada dobro nosimo s njom, vodimo neki naš normalan život u krugu super ljudi s kojima se družimo, i trudimo se da nas to što u javnosti moramo paziti na ponašanje ne sprečava u tome. Ponekad, samo ponekad, budem stvarno ljubomorna na heteroseksualne parove koji se na ulici grle i drže za ruke, ja zaista nisam ni tip osobe koja bi stalno ispoljavala emocije javno, ali ponekad poslije teškog dana na poslu ili nekada kada sam previše emotivna, željela bih da je mogu zagrliti odmah kad je sretnem, držati za ruku dok hodamo ili se nasloniti na nju u parku, kafiću ili kinu bez straha, i bez da moram čekati na zaštitu četiri zida samo za taj momenat bliskosti”, objašnjava nam Vanja.

Zagrljeni kroz coming out

Da je u dvoje ili dvije sve lakše, ma koliko teret neprihvatanja opterećavao vezu, potvrđuje i zajednički prolazak kroz proces coming outa (dobrovoljno obznanjivanje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta). Slično iskustvo je imao i Nikola iz Sarajeva.

“Postoje dva aspekta, kada su u pitanju pritisci okoline, proces coming outa i ostali teret koji nosite kao gej muškarac u Bosni i Hercegovini. Nerijetko je to pritisak i na samu vezu, jer je teško da problemi ne utiču na odnos između bilo koje dvije osobe. Tu je svakako važna podrška prijatelja, a sada konačno i ponosno mogu dodati – i porodice. Sa druge strane, koje se uvijek radije sjetim, to snažno povezuje dvije osobe. Na primjer, kada smo partner i ja napravili coming out porodici, imali smo svakako težak period. Obojica dolazimo iz prosječnih bosanskohercegovačkih porodica, koje su teško prihvatile da im jedini sinovi nemaju djevojke, ali je proces upravo bio lakši jer smo imali jedan drugog. Izašli smo iz njega sa još jačim odnosom, jer nažalost, ljude čvršće povezuju neke ružnije stvari. Smatramo to kao kao još jednu od pobjeda u našoj vezi.”

“Pored ovoga, važno je istaći da obojica mnogo putujemo i da smo tad oslobođeni pritiska okoline jer se u drugim evropskim zemljama osjećamo slobodnije. Napunimo baterije i vratimo se u Bosnu i Hercegovinu, gdje imamo svoj mikrosvijet koji čine osobe koje neće osuđivati ljubav, osobe kojima nije ‘čudno’ što smo vegetarijanci, što ne vjerujemo u Boga, što nismo nacionalisti i slično. I proći će još mnogo godina kada će bh. društvo shvatiti da je diskriminacija, a samim tim i homofobija, besmislena, te da treba da gradimo društvo tolerancije, gdje će se svaka jedinska osjećati kao pripadnik i pripadnica tog društva”, kaže Nikola naglašavajući da njegovo iskustvo možda nije tipično i da se zaista njegov i partnerov odnos još više učvrsti nakon što zajedničkim snagama prevaziđu svaki problem koji je uslovljen reakcijama ili neprihvatanjem okoline.

Pravo na život po vlastitoj mjeri

Ukoliko nam je teško prihvatiti način života koji se razlikuje od našeg ili odstupa od dominantnih matrica unutar kojih smo odrasli i vaspitani, bilo bi dobro zamisliti kako je, uz sve probleme koje živimo u zemlji Bosni i Hercegovini, živjeti sa neprihvatanjem, odbacivanjem i strahom. Kako je, samo zbog vlastite seksualne orijentacije nositi sprej sa samozaštitu. Ili jednostavno postaviti sebi pitanje zbog čega nas vrijeđa život drugih koji nas ni u jednom segmentu ne ugrožava. Ili pomisliti da i sami imamo dijete u čijem bitnom segmentu života ne učestvujemo, jer dijete nema hrabrosti da nam prizna vlastitu seksualnu orijentaciju. U najkraćem, graditi vlastitu sreću ne uvažavajući pravo na tuđu i nije neka sreća.

Svaki put kad neko govori diskriminatorno – REAGUJTE, NEMOJTE DA VAS MRZI!

Kategorija: Kolumna, PFLAG / Datum: jul 15, 2015

Transkript govora Vladice Jovanović na 31. Belgrade Ignite-u “Moje društvo voli razlike” (27. april 2015., Mixer House, Beograd)


Mrzim da pišem biografiju, jer ne volim da se u tom smislu definišem. Zašto? Zato što sam kvir (queer).

Kvir podrazumeva da ljudi uopšte ne žele da identifikuju svoj seksualni identitet, seksualnu orijentaciju ili rodni identitet, ili ne žele da ga identifikuju u okviru binarnog odnosa muško-žensko. Kvir je, u mom slučaju, zapravo mnogo više od toga i govori sve o tome što ja jesam: ne odnosi se samo na pitanje koga ja volim, već i odakle sam, u šta verujem (u smislu religije)… – daje mi prostor da se ne etiketiram i ne guram ni u kakve kutije. Međutim, to što se ja ne guram ni u kakve kutije, ne znači da me drugi ne guraju u njih i da me ne diskriminišu na osnovu predrasuda i stereotipa koji se vezuju za te kutije i etikete. Takvo je društvo u kome živimo.

vladica_jovanovic

Dikriminacija postoji na dva nivoa. Jedan nivo je ono što zovem mentalno-kulturnim nasiljem, u diskusijama poput: „Ko je muško u vašoj vezi?“; „Kako izgleda lezbejski seks?“ (Pa, kao seks.); „Joj, što ti je gej ta frizura!“ (A identična frizura moje sestre (koja je inače strejt) je skroz šik…); „Jao, pa ti nećeš moći da imaš decu ako završiš sa devojkom… Pa dobro, možeš da usvojiš kuče!“; „Možda si sad u nekoj fazi, pa ćeš to prevazići. Sad je u redu, možda malo eksperimentišeš.“; „Hoćeš već jednom da se odlučiš da li se ložiš na devojke ili na dečake?“

Drugi nivo diskriminacije predstavlja život u neprestanom strahu od nasilja i diskriminacije na svakom koraku, to je nešto sa čime žive ljudi koji odmalena shvataju da su drugačiji. Jer društvo i okruženje stalno govore vama, vašim prijateljima i roditeljima da ste pogrešni, da niste normalni, da treba da se stidite, da ne treba da izlazite iz kuće i da treba da sedite u svoja četiri zida. Ja to nisam mnogo doživljavala jer, kažu, ne izgledam kao da sam kvir, gej , lezbejka… „Skontala“ sam da sam kvir kada sam imala 22 godine, na susretu koji je bio moj drugi dejt sa tom jednom devojkom, a da ja to tad nisam znala, već sam mislila da samo sedimo i pijemo kafu – u trenutku kad sam shvatila da želim da je poljubim. Tog trenutka sam počela da razmišljam da li su ljudi koji sede oko mene ćelavi, da li imaju tetovaže, šta pričaju, da li me mrko gledaju, kako ću da se vratim kući, da li ću usput moći da je poljubim ili ne, da li će me neko udariti, opsovati…? To je trenutak u kome sam shvatila da ne mogu svim ljudima u svom okruženju da kažem da sam kvir. Jesam rekla prijateljima, ali nisam osećala slobodu da, na primer, ljudima na poslu kažem da imam devojku – iako i zvanično svi jako podržavaju ravnopravnost i različitost. Moj tata čak i ne zna da je neko bio godinu dana u mom životu. S druge strane, moja mama me, kao i moja sestra, podržava, ali ne stiže da bude baš skroz o.k. u vezi s tim, pošto stalno razmišlja o tome da li će njena kćerka dobiti batine, da li će možda izgubiti posao, možda neće moći da nađe novi posao, možda će se zaljubiti, ali je neko neće želeti jer je kvir, pa nije baš normalna devojka?

Tati nisam rekla. Zašto? Zato što se brinem da će užasne reči koje dolaze od ljudi iz Crkve i, uopšte, iz našeg društva, prevladati ljubav koju on oseća prema meni kao svom detetu, da će da ukinu – umesto da omoguće – razumevanje da ja nemam čega da se stidim i da je svako ko je kvir normalan kao i svi ostali. Kao što sam već rekla, tokom većeg dela života nisam morala kroz to da prolazim, jer nisam bila svesna toga da sam drugačija. A ipak mi je teško. Teško mi je što ne mogu sa tatom, sa nekim ko mi je jako blizak, da budem iskrena.

S druge strane, ja sam neko ko ima veliku podršku. (…) A kad je meni ovako teško, zamislite kako je klincima koji odmalena znaju da su drugačiji i koji ne odrastaju u okruženju u kome imaju podršku. Zato, svaki put kad neko govori diskriminatorno – reagujte, nemojte da vas mrzi! Možda vas sluša neko kome to znači, a možda će i neki od tih ljudi prestati da govore takve stvari.

31. Beogradski Ignite, pod naslovom “Moje društvo voli razlike”, održan je 27. aprila 2015. godine u beogradskom Mikser House-u, u organizacji UG “Srbija u pokretu” i uz podršku Mreže prijatelja inkluzivnog obrazovanja, Fondacije za otvoreno društvo, Centra za interaktivnu pedagogiju i Tima za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Republike Srbije.

U prijateljskoj i neformalnoj atmosferi, deset prezentera/ki je u dinamičnim petominutnim nastupima publici predstavilo lične priče o obrazovnoj i socijalnoj inkluziji. Tako su posetioci Ignite-a, uz prevod na znakovni jezik, mogli da se upoznaju sa značajem neprekidnog sticanja novih znanja bez obzira na životno doba, svakodnevnim životom mladih sa hendikepom i dece sa smetnjama u razvoju, odlučnošću mladog Roma da stekne obrazovanje, poduhvatom vršnjačke podrške mladima obolelima od raka, budućnošću inkluzivnog obrazovanja i asistivnim tehnologijama, borbom protiv predrasuda o rodnom identitetu, kao i socijalnim uključivanjem kroz filmsku umetnost.

Vladica Jovanović je završila Fakultet političkih nauka. Bivša je Petničarka. Debaterka jednom, debaterka zauvek. Kao školovana novinarka, voli medije i PR, ali veruje da se društvenim organizovanjem i javnim politikama brže dolazi do promene. Kad poraste ekspertkinja za obrazovanje da bude. Počela je s građanskim vaspitanjem, a želi obrazovni sistem u kome deca uče da kritički promišljaju, da ne diskriminišu i da budu spremna na akciju. Sve je podložno preispitivanju osim ljudskih prava i slobode, tu nema kompromisa, ali može da se oddebatuje. Voli muziku, svoje prijatelje i porodicu. Voli i da spava. Bilingvalna u sarkazmu i engleskom jeziku. Sama sebi kupuje cveće. Što se nje tiče – svi su kvir dok se ne dokaže suprotno. Slavi Dan Harvija Milka. U fazonu je: samo se vi smejte, ja ću promeniti svet.

Izvor: socijalnoukljucivanje.gov.rs

O Hiršfeld Edi Fondaciji / About Hirschfeld-Eddy-Foundation

Kategorija: Democracy for all: Political Participation of LGBTI Persons in the Western Balkans / Datum: jul 15, 2015

SRB

Hiršfeld Edi Fondacija (Hirschfeld – Eddy – Stiftung) je osnovana 2007. godine kao fondacija ljudskih prava lezbejske i gej Federacije u Nemačkoj (LSVD). Fondacija podržava LGBT organizacije iz južne i Istočne Evrope davanjem podrške za inkluzivne projekte, odnosno projekte za povećanje stepena prihvaćenosti kao i jačanja zaštite ljudskih prava LGBTI osoba. Projekti i događaji su omogućeni kroz donacije i saradnju. Pružanje informacija, podizanje svesti i borba protiv progona spadaju u ključne aspekte njihovog međunarodnog rada.

Hiršfeld Edi Fondacija pruža konkretnu pomoć putem međunarodnog umrežavanja kao i putem saradnje

sa partnerskim organizacijama iz Južne i Istočne Evrope naročito po pitanju pružanja pomoći za LGBTI osobe koje su pod pretnjom.

Podržavaju ljudska prava LGBTI osoba na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Konstantno rade na pregovorima sa odgovornima za spoljnu politiku, razvoj saradnje i ljudska prava.

Podržavaju i inicijative za zagovaranje kao i promocije kampanja protiv homofobije i sudskog progona.

ENG

Hirschfeld-Eddy-Foundation was founded in 2007 as the human rights foundation of the Lesbian and Gay Federation in Germany (LSVD). We support LGBTI organizations in the Global South and in Eastern Europe and initiate projects to increase acceptance and strengthen human rights protections for LGBTI people. Projects and events are made possible through donations and cooperation. Our international work includes providing information, raising awareness, and fighting against persecution. The Hirschfeld-Eddy-Foundation provides concrete assistance, through international networking and cooperation with partner organizations in the Global South and Eastern Europe, for lesbian, gay, bisexual, transgender and intersexual (LGBTI) people under threat.

We support LGBTI human rights work on the national and international level.

We work constantly to convince those responsible for foreign policy, development cooperation, and human rights policy to protect LGBTI people. We support the work of human rights advocates and promote campaigns against homophobia and judicial persecution.

O gej i lezbejskom Viktori Institutu / About the Gay & Lesbian Victory Institute

Kategorija: Democracy for all: Political Participation of LGBTI Persons in the Western Balkans / Datum: jul 13, 2015

SRB

v_final_web-300wpx

Gej i lezbejski Viktori Institut (Viktori) osnovan je 1993. godine. Misija Viktorija je rad na povećanju broja autovanih lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba u javnom životu kao i obezbeđivanje programa, usluga i druge podrške kako bi ostvarili uspeh. Viktori je sproveo treninge za hiljade LGBTI lidera u SAD.

Viktori ima 19 zaposlenih, i svoje programe fokusira na razvoj LGBTI lidera kroz programe stažiranja, stipendiranje, treninge – kampanje, kao i putem godišnje međunarodne konferencije.

Viktori je svoj rad proširio i sprovođenjem međunarodne kampanje i treninzima za lidere.

Kroz Viktorijeve programe obučeno je više od 200 LGBT osoba na Balkanu, Kolumbiji, Peruu i drugim zemljama.

Rad Viktorija podržava nekoliko privatnih donatora i fondacija: Gugl (Google), Arkus Fondacija (Arcus Foundation), Astrea Lezbejska Fondacija za pravdu (Astraea Lesbian Foundation for Justice), Banka Amerike (Bank of America), Džil Fondacija (Gill Foundation), Majkrosoft (Microsoft), Komkast (Comcast).

ENG

v_final_web-300wpx

Founded in 1993, The Gay & Lesbian Victory Institute (Victory)’s mission is to increase the number of lesbian, gay, bisexual and, transgender people in public office and to provide programming, services, and other support to help ensure their success.

Victory has developed and trained thousands of LGBTI leaders in the U. S., increasing international representation across our programs every year. With 19 staff, our programs focus on developing LGBTI leaders through internships, fellowships, campaign trainings, and an annual international conference. We have expanded our work to implement international campaign and leadership trainings.

We trained more than 200 LGBTI individuals in the Balkans, Colombia, Peru, and other countries. We have received grants from several private donors and foundations. Google, Arcus Foundation, Astraea Lesbian Foundation for Justice, Bank of America, Gill Foundation, Microsoft, and Comcast have supported our work.