Mesečne arhive: jun 2015

Istopolne zajednice u BiH: Dugotrajna veza ne može sakrivena i izolirana od svijeta

Kategorija: Istopolna partnerstva, Lobiranje, prenosimo / Datum: jun 22, 2015

Bez obzira na nepostojanje zakona koji bi regulisali istopolne zajednice, u BiH one ipak postoje i LGBT osobe žive u neformalnim zajednicama. Svakodnevno se susreću sa istim problemima kao i hetero zajednice, a tiču se najosnovnijih potreba: gdje naći novac za kiriju, gdje naći pare za režije, hranu za ljubimce, šta kuhati sutra za ručak, na koliko stepeni se peru košulje, itd…


piše: Milica Andrijašević
prenosimo sa lgbt.ba

Život u partnerskoj zajednici, baš kao što reče moj sagovornik Bojan dolazi po prirodi stvari, kao i kod hetero parova, mada smatra da je najveći izazov u stvari uklopiti sebe, svoje vrijeme i navike u cijeli novi kontekst života sa nekom osobom, balansirati između sebe, onoga što oni kao par čine, i obaveza poput faksa ili posla. Ni predrasude kojih je bosanskohercegovačko društvo prepuno prema LGBT osobama i koje otežavaju svakodnevnicu ne sprečavaju ove osobe da uživaju u prednostima zajedničkog života. Jedan od mojih sagovornika Amar ističe: Predrasude prema LGBT osobama zasigurno otežavaju svakodnevnicu, ali je moja seksualnost takva kakva jeste. Stoga mi preostaju samo dvije opcije. Jedna je da lažem i sebe i druge, da živim poluživot straha, izoliranosti i tajni, ili da se suočim sa tom diskriminacijom i borim za svoje parče neba.

istopolna_partnerstva_00

On takođe dodaje da su ljudske emocije univerzalne, bez obzira kog su zaljubljenici pola i da vezu ne gradi samo ljubav. Vezu pored emocija čini svakodnevnica, dobri i loši trenuci, poslovi, plate i godišnji odmori, računi i majstori, prehlade i zubobolje, komšiluk, porodica i prijatelji. Interakcija sa okruženjem je neizbježna, i ozbiljna dugotrajna veza ne može biti sakrivena i izolirana od svijeta. Moja sagovornica Nina ističe: Bosanskohercegovačko društvo jeste puno predrasuda, međutim, ja sam okružena ljudima koji su ili dio same zajednice, ili naprosto ljudi koji prihvataju život u jedinstvu različitosti gdje smo svi i sve jednaki i jednake bez obzira na razlike u seksualnoj orijentaciji, boji kože, nacijii i sl.

Međutim dva negativna dominantna aspekta su specifična za LGBT veze, a to su sigurnost i coming out. Nesigurnost, fizička i pravna je prisutna svaki put kada ove osobe pokušaju razmijeniti nježnosti na ulici, jer onda postoji opasnost da će neko na njih fizički nasrnuti. Amar ističe: Stalno iz radikalnih krugova slušamo priče kako smo bolesni, ili kako nas treba baciti sa najbliže munare, iako nismo uradili ništa loše. Naš veliki „zločin“ je samo činjenica da postojimo, a Nina dodaje da živimo u ekstremno patrijarhalnom društvu sa sve većim tendencijama retradicionalizacije koja ima za cilj isključivanje svih i svega što odudara od zadanih normi koje ono podrazumijeva. To se osjeti na više razina i taj neracionalni strah i mržnja spram “drugačijeg” ne pogađa ekskluzivno ljude homoseksualne orijentacije, već sve one koji odbijaju da se podvrgnu takvom sistemu. Bojan je malo drugačijeg mišljenja jer smatra da su LGBT osobe diskriminisane koliko i ostali građani BiH, ili bar onoliko koliko to sami dopuste.

Što se tiče autovanja Amar smatra da je to tema kojoj se stalno moramo vraćati, jer bez ozira koliko si slobodan i aut, život te stalno stavlja u nove situacije. Pri svakoj promjeni posla ili upoznavanju novih ljudi moraš se iznova pozicionirati i kalkulirati koje potencijalne opasnosti nosi autiranje, da li se autirati kao pojedinac ili kao par, kako se autiranje jednog partnera odražava na drugog, itd. I cijeli život će nam vjerovatno proći u testiranju i pomijeranju granica, ističe Amar.

Iako su osnovna ljudska prava zagarantovana Ustavom BiH i velikim brojem međunarodnih konvencija, ona se odnose samo na bračne parove, ali ne i na LGBT parove koji su isključeni iako plaćaju porez i daju doprinos društvu jednako kao i hetero sugrađani i sugrađanke.

Nina ističe da ovdje gdje sada živim imamo samo deklarativno zagarantovana prava na papiru, u smislu da nas zakon štiti od diskriminacije ili sl. Međutim, u praksi se takvo nešto skoro pa nikako ne sprovodi. Na primjer, činjenica da ne postoji zakon o krivičnom djelu počinjenom iz mržnje ostavlja dosta prostora neadekvatnom sankcioniranju počinitelja što za posljedicu ima niz apsurdnosti, kao na primjer da oni koji su preživjeli nasilje strahuju od oksimoronskih, polupostojećih zakona koji bi trebali da ih zaštite, umjesto da su počinitelji ti koji bi trebali da strahuju pred zakonom i sankcijama.

Amar dodaje neke vrlo bitne činjenice: Ja ne mogu biti sa mojim partnerom u bolnici, niti su bolnice obavezne da me informiraju ili konsultiraju oko njegovog liječenja. Za kredit moram aplicirati kao samac, iako sam u vezi već devet godina, što mi značajno umanjuje šanse da ga i dobijem. Ako planiramo putovati u zemlje koje još uvijek traže vize, moramo aplicirati odvojeno i rizikovati troškove ukoliko jedan od nas bude odbijen. Isti ćemo problem imati ako odlučimo emigrirati, ili ako budemo planirali doškolovanje van BiH. To su samo neke od situacija koje su otežane zbog činjenice da se ne možemo vjenčati, a jedini razlog je seksualnost. A ima ih još mnogo, u oblasti nasljeđivanja, vlasništva nad imovinom, zaposlenja, potomstva itd.

Pružanje jednake pravne zaštite istopolnim parovima, kao što je dostupno hetero parovima, je prvi korak koji će smanjiti nivo diskrimincije i olakšati život LGBT građanima/kama u BiH. Nina smatra da jedino kroz bolju vidljivost, solidarnost i zajedništvo same LGBT zajednice možemo otvoriti put jasnijem i glasnijem zagovaranju, mijenjaju zakona i zakonske prakse koja trenutno nije u službi onih kojima bi trebala da zagarantuje jednakopravnost, a Bojan poručuje da bi istoplonim zajednicama najviše pomoglo da komšiluk ne gura nos tamo gdje mu nije mjesto. Amar je vrlo jasan, mora se nastaviti raditi na jačanju i vidljivosti LGBT zajednice, kako u privatnoj tako i u javnoj sferi. Pojednostavljeno, to su građani koji su možda nevidljivi, ali su dio našeg društva, rade, plaćaju poreze, imaju odgovornosti i uglavnom su nevidljivi zato što su diskriminirani i strahuju. LGBT osobe su naše komšije, prijatelji, braća, sestre, poslovne kolege, i svako ko širi mržnju ili predrasude bi trebao imati u vidu da time čini nesretnom neku sebi blisku osobu.

Tekst nastao kao dio edukacije na Školi za studentice_e novinarstva i komunikologije i mlade novinarke_e – Odgovorno novinarstvo: LGBT osobe i mediji, održanoj od 13. do 15. marta 2015. godine.

Mogu li žene ‘zabiti’ kao muškarci?

Kategorija: Sport / Datum: jun 19, 2015

U tijeku je sedmo izdanje Svjetskog nogometnog prvenstva za žene koje se održava u Kanadi, no malo tko to zna. Nema prijenosa, novinski izvještaji su šturi. Jedan od razloga je možda taj, da među 24 reprezentacije koje se natječu, nema Hrvatske, no izgledniji razlog toj „nevidljivosti“ ženskog nogometa je njegova nepopularnost


Piše: Sandra Livajić
prenosimo sa Crol-a

„Ljudi misle da žene ne znaju igrati nogomet“, pojašnjava razloge nepopularnosti ženskog nogometa bivša reprezentativka Andrea Martić. „Nije tako samo u nogometu, općenito je ženski nogomet podcijenjen, na koncu kao i žene u društvu“, reći će ova mlada djevojka.

Foto: fifa.com

Foto: fifa.com

Ona je prvo počela s košarkom, pa je spletom okolnosti završila u nogometu i na kraju se zaljubila u taj sport.

Igram nogomet već osam godina i primjećujem da se društvo polako navikava na nogometašice, ali sve to ide puževim korakom. Nogomet se u Europi, a naročito kod nas, percipira kao muška stvar, dok primjerice, u SAD-u je veći broj djevojčica nego dječaka koje treniraju nogomet“, ističe.

U Hrvatskoj gotovo 2000 nogometašica igra za klubove

Svjetsko prvenstvo za žene održano u Kini 2007. godine u prosjeku je na stadione privuklo oko 36 tisuća ljudi po utakmici, dok je ono iz 2011. održano u Njemačkoj u prosjeku gledalo 26 tisuća ljudi.

Andrea je pokušala graditi karijeru u nekom od europskih ženskih nogometnih klubova, no kako se u većini zemalja ženski nogomet tretira kao amaterski sport, trebala joj je radna dozvola, pa je stvar postala komplicirana.

„U Hrvatskoj ima gotovo 2000 nogometašica koje igraju za klubove, i broj je u porastu zadnjih godina. Danas već nailazim na ljude koji su oduševljeni kad kažem da igram nogomet, no još uvijek većina smatra da žene nemaju pojma o ovoj igri„, priča Andrea.

Prošli tjedan je imala prezentaciju o ženskom nogometu u jednom kampu u Makarskoj i na pitanje mogu li djevojke „zabiti“ jednako jako kao momci, većina je odgovorila negativno.

Nepopularnost ženskog nogometa dovodi do drugog problema: nedostatka sponzora, a samim tim i novca. Djevojke same financiraju putovanja na treninge i slično, jer novac koji dobiju iz gradskih proračuna nije dostatan. Za razliku od dječaka koji su često motivirani „slavom i novcem“, djevojke igraju nogomet isključivo iz ljubavi jer u ženskom nogometu nema niti slave niti novca.

„Ono što je Luka Modrić u muškom nogometu, ja sam bila u ženskom“

„Prošla sam sve selekcije reprezentacije, bila sam najmlađa igračica koja je nastupila za reprezentaciju. Ono što je Luka Modrić u muškom nogometu, ja sam bila u ženskom, a malo tko za mene zna“, ilustrira Andrea razliku između ženskog i muškog nogometa.

„Djevojke nemaju šansu živjeti od nogometa, pa čim krenu na fakultet ili na posao, odustaju od treniranja. Često sam čula i od roditelja da ne žele pustiti kćer na nogomet, iako ona to želi, već im savjetuju ‘profitabilnije’ sportove, poput tenisa“, naglašava.

FIFA je pokrenula kampanju pod nazivom Live Your Goals kojom žele potaknuti više djevojaka i žena na igranje nogometa, a cilj im je povećanje broja žena u nogometu s dosadašnjih 30 na 45 milijuna do Svjetskog nogometnog prvenstva za žene koje će se održati u Francuskoj 2019. godine.

Stvari su se bitno promijenile u odnosu na prije desetak godina: godine 2004. FIFA se našla usred skandala kad je njezin predsjednik Sepp Blatter iznio svoju strategiju povećanja popularnosti ženskog nogometa prijedlogom da bi nogometašice možda trebale nositi uže hlačice.

Žene igraju svjetsko prvenstvo na puno opasnijoj umjetnoj travi

Prvo svjetsko prvenstvo za žene odigralo se 1991. godine u Kini, 61 godinu nakon prvog Svjetskog prvenstva za muškarce, a natjecalo se 12 reprezentacija. Natjecanje je privuklo oko devedeset tisuća gledatelja po utakmici, a prve svjetske prvakinje postale su Amerikanke koje su u finalu pred 63 tisuće gledatelja pobijedile Norvežanke.

Posljednje prvenstvo, ono iz 2011. odigrano je u Njemačkoj, prosječno ga je gledalo 26.430 gledatelja, a naslov su spektakularnom finalu osvojile Japanke nakon pobjede protiv SAD-a. Finale u Frankfurtu gledalo je gotovo 50.000 ljudi.

Prvenstvo koje je u tijeku počelo je sa skandalom jer je odlučeno da će se igrati na umjetnoj travi, zbog čega je 50 nogometašica pokrenulo i tužbu protiv FIFA-e, a najbolja nogometašica u 2012. godini, Amerikanka Abby Wambach, poručila je kako bi muškarci sigurno štrajkali da ih netko tjera da igraju na umjetnoj travi koja se smatra puno opasnijom, kad je riječ o mogućim ozljedama.

Ova diskriminacija po spolu izazvala je mnoge rasprave, no na kraju su nogometašice ipak povukle tužbu.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstavljanje implementacije preporuke Komiteta ministara Saveta Evrope za unapređenje ljudskih prava LGBT osoba u Srbiji

Kategorija: Vesti / Datum: jun 17, 2015

Monitoring nasilja, diskriminacije i zločina iz mržnje prema LGBT osobama
18.06.2015. 12 h
Medija centar, II sprat, Terazije 3, Beograd

Organizacija za lezbejska ljudska prava-Labris i Gejten LGBT pozivaju vas na panel „Predstavljanje implementacije preporuke Komiteta ministra Saveta Evrope za unapređenje ljudskih prava LGBT osoba u Srbiji i monitoringa nasilja, diskriminacije i zločina iz mržnje prema LGBT osobama“ koji će se održati u četvrtak, 18. juna 2015. godine u 12 časova u Medija centru, Terazije 3, II sprat.

Svrha panela jeste ukazivanje na napredak koji je učinila Srbija na polju implementacije Preporuke Komiteta ministra Saveta Evrope ali i na najveće izazove u primeni preporuke.

Na panelu će biti reči o tome šta je urađeno u pravnom sistemu Srbije od kada je 31. marta 2010. Komitet ministara Saveta Evrope usvojio Preporuku državama članicama „o merama za borbu protiv diskriminacije na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta“.

Takođe, učesnici/e panela će se osvrnuti na proces monitoringa nasilja, diskriminacije i zločina iz mržnje prema LGBT osobama i predstaviti dobijene podatke, a posebna pažnja biće posvećena značaju zakonskog uređenja oblasti od važnosti za LGBT osobe, sa naglaskom na usvajanju Zakona o rodnom identitetu i Zakonu o registrovanim istopolnim partnerstvima.

Ova Preporuka, o kojoj je jednoglasno odlučilo 47 zemalja članica Saveta Evrope, je prvi svetski zakonski instrument koji se bavi određeno diskriminacijom po ovim osnovama, koja je opisana kao jedna od najdugotrajnijih i najtežih oblika diskriminacije protiv koje se treba boriti.

ILGA_Europe safe_image

Izrael kao primjer pinkwashinga – manipulacija LGBT pravima

Kategorija: Feminizam / Datum: jun 17, 2015

Logika pinkwashinga zasniva se na pojačavanju izoliranosti queer identiteta od drugih dok zapravo skriva strukturne nejednakosti i jača razlike između židovske, izraelske populacije u odnosu na palestinsku i arapsku, što bismo mogli nazvati kulturnim relativizmom. Dodatno, inzistiranje na politici temeljenoj isključivo na nečijoj seksualnoj orijentaciji za posljedicu ima isključenje, najčešće, povezanih nepravdi poput rase, etničke pripadnosti, klase, spola i brojnih drugih


piše: Ana Maria Filipović Grčić
prenosimo sa Libela

Termin pinkwashing originalno se koristio za identifikaciju korporacija koje su se predstavljale kao one koje vode brigu o oboljelima od raka dojke, dok su zapravo profitirale od istih, a u ovom kontekstu riječ je o marketingu, političkim strategijama i vidu aktivizma koji se pokušava prikazati kao iznimno prijateljski raspoložen prema LGBT zajednici. No izraelski aktivisti i aktivistkinje pinkwashing su prokazali kao političku metodu skretanja pažnje s političke situacije u državi.

Foto: pinkwashingexposed.net

Foto: pinkwashingexposed.net

Nekoliko je razloga zašto je pinkwashing uvredljiv. Osim što se radi o manipulaciji podacima, pokazalo je kako država može istovremeno zagovarati LGBT prava te ozbiljno kršiti neka druga elementarna ljudska prava.

Jedna od metoda pinkwashinga je prikazivanje okolnih arapskih i muslimanskih zemalja kao barbarskih, neciviliziranih i brutalnih, pri čemu se Izrael tako prikazuje utočištem za LGBT osobe iz cijelog svijeta. Odnosno, riječ je o PR potezu izraelske vlade koja zemlju pokušava pokazati kao turističko odredište (sunce, more, pijesak) koje je apsolutno sigurno i idealno za LGBT populaciju, umjesto militantnog i religijski esktremističkog prizvuka kakav je do sada pratio Izrael, a sve kako bi se umilili ostatku liberalnijeg svijeta. Podržavati LGBT prava znači biti moderna, kozmopolitska i razvijena zajednica.

U 2012. godini, aktivisti iz SAD-a (Seattle) reagirali su kada je izraelski konzulat bio financijer pinkwashing turneje izraelskih gej i lezbijskih aktivista/inja, tj. Seattle’s LGBT Commission izvršio je pritisak da se otkaže skup o LGTB pravima u Izraelu. Lokalni Queer Palestina aktivisti i aktivistkinje turneju su razotkrili kao jednu pro-izraelsku propagandu, o čemu su vrlo otvoreno i iskreno pričali i u dokumentarnom filmu pod nazivom Pinkwashing Exposed: Seattle fights back, dostupnom ovdje. Jedna od možda najvažnijih stvari koje su izrečene u dokumentarcu jest činjenica kako Izrael izriče dobrodošlicu samo određenim LGBT osobama, dok istovremeno ugnjetavaju LGBT Palestince, ne uzimajući njihova iskustva u obzir, pri čemu se mogu pročitati i komentari kako ovime Izrael prakticira cionizam u queer kontekstu. Ideja stvaranja židovske države koja bi potencijalno garantirala njihov opstanak, dodatno osnažena naročito nakon (stravičnih) progona od strane nacista, isključuje Palestinu u političkom smislu. Sa sukobima koji traju i danas nije logično da se Izrael prikazuje kao oaza ljudskih prava s obzirom da su i u ovom dijelu, koji je inače jedan od pokazatelja razvoja društva, izostavili palestinsku LGBT populaciju.

Primjer pinkwashinga snažne političke moći svakako su riječi izraelskog premijera Benjamina Netanyaha u nedavnom govoru u Kongresu SAD: „U regiji u kojoj su žene kamenovane, gej muškarci obješeni, a kršćani proganjani, Izrael se ističe. On je drugačiji.“ Ova izjava podsjeća na diskurse europskih kolonijalnih sila koje koriste likove potlačenih istočnjačkih žena kako bi prikrili nasilje koje se događa nad autohtonom populacijom, pri čemu se tako u pinkwashingu žensko pitanje sada zamjenjuje pravima LGBT populacije.

Na problem su ukazali aktivisti i aktivistkinje dignuvši medijsku prašinu.

Logika pinkwashinga zasniva se na pojačavanju izoliranosti queer identiteta od drugih dok zapravo skriva strukturne nejednakosti i jača razlike između židovske, izraelske populacije u odnosu na palestinsku i arapsku, što bismo mogli nazvati kulturnim relativizmom. Dodatno, inzistiranje na politici temeljenoj isključivo na nečijoj seksualnoj orijentaciji za posljedicu ima isključenje, najčešće, povezanih nepravdi poput rase, etničke pripadnosti, klase, spola i brojnih drugih.

Izrael kao država koja je izjednačila prava LGBT pojedinaca što se tiče, primjerice, bračnih posjeta u zatvorima, s pravima koja su do tada imali heteroseksualni zatvorenici/ce, je, kako prenosi queer.hr: važan korak u konsolidiranju razumijevanja da istospolni odnosi nisu ništa manje vrijedni od heteroseksualnih odnosa. Na prvu, ova bliskoistočna zemlja se tako pokazuje kao otvorena, emancipirana i sigurna, ali je važno napomenuti kako zapravo nije riječ o pravima koja bi se odnosila na sve. Nadalje, iako u Izraelu nije dozvoljeno sklapanje istospolnih brakova, priznaju se oni sklopljeni u inozemstvu, a mediji su nakon razornog potresa u Nepalu pisali o Izraelcima koji su se onamo zatekli zbog posvajanja, što će reći kako se Izrael u medijima percipira kao sretno i za obitelj zgodno mjesto. Nije na odmet ni spomenuti Asocijaciju izraelskih gej očeva. S druge strane, istospolni odnosi su u Iranu, Sudanu, Jemenu i Saudijskoj Arabiji kažnjivi smrću, dok je na Zapadnoj obali i Gazi na snazi zakon iz 1951., tj. 1936., kojim se zabranjuju istospolni odnosi. Tako ispada kako je pinkwashing zapravo politička strategija usidrena u islamofobiji i arapofobiji kojoj je cilj demonizirati Arape i Palestince, diskreditirati palestinski otpor i opravdati izraelske okupacije, a pozitivnom propagandom LGBT prava zapravo se maskira i odvraća pozornost od kršenja ljudskih prava u Palestini.

U ionako narušenim odnosima, u geopolitičkoj situacija kakva jest, što ovakvo poticanje i naglašavanje različitosti znači za palestinsku LGBT populaciju i što ovakvo što znači za odnos Izreal – Palestina?

Pojedini su Palestinci svoje utočište zbilja potražili u Izraelu, gdje ih je dočekala izraelska diskriminatorna politika za tražitelje azila, što dovodi do zaključka kako zakoni i LGBT vidljivost nisu uvijek odgovarajući barometri kojima se mjere društvene promjene.

pinkwashing

Iako Izrael na prvu ima dobru statistiku o ravnopravnosti LGBT dijela stanovništva (manipulacija, manipulacija), ona je s jedne strane rezultat što su s druge strane Iran, Egipat i Palestina koji imaju suprotnu, groznu situaciju – a s druge rezultat činjenice kako su podaci pinkwashersa vrlo selektivni i rijetko spominju, primjerice, odličnu LGBT scenu u Bejrutu, te su skloni pretjerivanju pri prikazivanju nasilja usmjerenog protiv LGBT osoba koje se događa na Zapadnoj obali.

Ljudska prava očito vrijede mahom za Židove i bogate turiste koje je privukao rejting jednog Tel Aviva kao hit gej destinacije jače od San Francisca, dok dosljedno zanemaruju Palestince koji žive pod izraelskim apartheidom. Milijuni raseljenih Palestinaca koji žive u egzilu ili u izbjegličkim logorima nisu zaštićeni ovim vidom takozvane demokracije, kao što ni tisuće Palestinaca u kavezima izraelskih zatvora nisu zaštićeni zakonima koji navodno podržavaju žene i LGBT populaciju. Al Jazeera dodatno ističe kako LGBT Palestinci koji su napustili svoje domove žive kao obespravljeni dio izraelskog društva, u nesigurnim radnim uvjetima, bez zaštite od zlostavljanja, silovanja, zastrašivanja ili diskriminacije prilikom pronalaska posla.

Nadalje, Tel Aviv, koji se u medijima prezentira kao gej turistička hit destinacija, ima unutrašnji set problema koji su neke druge zemlje riješile, barem one koje prava svojih građana ne razumijevaju kao zgodan marketinški trik. Pripadnici LGBT dijela stanovništva u Tel Avivu nemaju bračnu jednakost i još su uvijek diskriminirani pri traženju stanova kao nepoželjni susjedi. Iako je GayCities.com Tel Aviv proglasio najfriendly gradom na svijetu, prilično je jasno da je ta pozicija rezervirana za samo jedan dio populacije.

Tako je Izrael zahvaljujući odličnoj medijskoj kampanji postao jedinstven na Bliskom istoku po pitanju tolerancije, pravne zaštite i ravnopravnosti koju uživa LGBT zajednica, no srećom je u medijskom prostoru bilo dovoljno glasova koji su pokazali da to ipak nije baš tako.

Intervju: Finn Mackay – O značaju organizovanja lezbejskog marša i njegovoj suštini

Kategorija: Intervju, LezKULTura / Datum: jun 15, 2015

Finn-March-2011-1dr Finn Mackay, senior predavačica sociologije na Fakultetu za zdravlje i primenjene nauke (Univerzitet Bristol, Uk)
Autorka knjige: Radikalni feminizam (2015)

Istražuje u oblasti savremenog britanskog feminizma i aktivizma. Prati promene u ovom pokretu, od drugog talasa (1970-1980) do danas. Feministkinja i aktivistkinja dvadesetogodišnjeg staža, bavila se osnivanjem Londonske feminističke mreže i oživljavanjem „Vratimo noć“ akcije, 2004. godine. Pre nego što se vratila na akademiju, podučavala je mlade, radeći na prevenciji porodičnog nasilja i nasilničkog ponašanja. I dalje je aktivna u ženskom sektoru u polju istraživanja za organizacije poput Women’s Aid. Druga istraživanja na kojima je radila su vezana za rodne studije, lezbejske i gej studije i posebno rodni identitee, definicije, izraze i izazove unutar LGBT zajednice.

Autorka filma: Aleksandra Nestorov

Predstava „Narodna drama“, lezbejska ljubavna priča sa puno folk muzike, sutra u Narodnom pozorištu

Kategorija: LezKULTura / Datum: jun 12, 2015

Pozorište Bora Stanković, sa predstavom „Narodna drama“, Olge Dimitrijević, u režiji Snežane Trišić, gostovaće u Narodnom pozorištu u Beogradu, na sceni Raša Plaović, u subotu 13. juna u 20.30 sati


Na nedavno završenom 51. Festivalu Joakim Vujić u Šapcu predstava Naradona drama dobila je nagrade za najbolji dramski tekst i režiju, a glavna glumačka nagrada pripala je Milici Trifunović.

U predstavi igraju: Milica Trifunović, Tamara Stošić, Bojan Jovanović, Saša Stojković, Dragan Živković, Radmila Živković. Muzičar je Marko Mitrović, scenografiju potpisuje rediteljka Snežana Trišić a kostime je uradila Ema Bogdanović.

Foto: Pozorište Bora Stanković

Foto: Pozorište Bora Stanković

“Kroz srpsku istoriju kafane su uvek bile nezaobilazne institucije u kojima su se prelamale najveće Narodne drame. Na kafanskim stolovima u jednoj od srpskih zabiti u sudaru porodične sreće i slobodne ljubavi, rodiće se pesma. Ova drama se peva i njen vapaj traje dokle god kafanski stoljnjaci, upijaju suze nesrećnih ljubavi a patrijarhat rađa sinove ubice. Probali smo da volimo – pevali smo. Probali smo da ubijamo – pevali smo. Probali smo da pevamo – umrli smo. Narodna drama pokreće ključne probleme autoritarnosti i nejednakopravnosti u srpskom društvu” – objašnjava rediteljka Snežana Tršić, i dodaje:

“Ovo je pastoralna slika dogme patrijarhata i njegovog nasleđa koje su ustaljene u svim strukturama našeg društva. Kroz institucionalni i zakonodavni sistem, društveni i porodični život uspostavlja se hijerarhijski profil nacije. Taj profil marginalizuje razne manjinske grupe i organizacije ili još gore, izražava netoleranciju, netrpeljivost i čini nasilje nad njima. Odupreti se tom profilu nacije i napraviti iskorak u borbi za svoju drugačijost, je već, po sebi, drama – naša narodna drama. Pobuna protiv strogog porodičnog klišea, nasleđenih bračnih običaja i obaveza i stereotipiziranja srpske žene u sveticu-majku ili kurvu-pevaljku, opevana je u ovoj drami kroz izraz i krik lezbejske ljubavi. Ta ljubav smeštena je u jednu od blatnjavih srpskih varošica u kojoj je zakasnela tranzicija izvitoperila pastoralnost sela u šićardžijsku lokalnu politiku sitnih preduzetnika i mufljuza.

Izvorni partijarhat pretvara se u potencijalno preteći ineresni sistem u trci za sitnim i krupnim kapitalom. U njemu je čista, slobodna, neprofitabilna, nekonvencionalna ljubav nepoželjna i alarmira na potrebu promenepoložaja žene u društvu ali i na promenu položaja svih ljudi u tom društvu. U takvom poretku individualnost je nepoželjna a pojedinac ne ume ili se boji da proba da promeni svoj položaj. Ako se to desi, kao u “Narodnoj drami”, onda je samo izuzetak, incident ili nesrećan slučaj koji nam obruka celu familiju, krv i poreklo. Sudbine se odigravaju kao po nekom nesleđenom ‘s kolena na koleno’ prenošenom scenariju dobro poznatih sevdalinki. Kada se takav melodramski zaplet mitologizuje, mitomanizuje i proširi na tragediju širih razmera o herojstvu, nemoći, ropstvu i slobodi žene i njene ljubavi, videćemo, da li je moguća pobuna protiv sudbine u kafanskoj pesmi zapisane?”

Izvor: Prva Srpska Televizija

Javni poziv za učešće u dokumentarnom filmu na temu obeležavanja 20 godina aktivizma Labrisa

Kategorija: 20 godina Labrisa / Datum: jun 12, 2015

Sa ponosom vas obaveštavamo da ove godine Labris obeležava 20 godina aktivizma. Dvadeset godina je jubilej kojim želimo istaći događaje i dostignuća koja su nas osnažila u borbi za bolji i dostojanstveniji život lezbejki u Srbiji


11015056_905430109477669_7777288324047082377_n

Dokumentarnim filmom želimo prikazati najvažnije događaje i prostore koji su u prethodnih 20 godina stvarali i gradili lezbejsku zajednicu u Srbiji. Takođe, želimo da i vi podelite događaje i prostore koji su obeležili vaš život.

Pozivamo sve vas koje želite da se uključite u snimanje dokumentarnog filma da nam do 01. jula 2015. pišete na labris@labris.org.rs

Snimanje je predviđeno za septembar 2015. godine a premijera dokumentarca planirana je za decembar 2015. godine.

20 godina lezbejskog aktivizma u Srbiji posmatrano životnim vekom žena, koje su se hrabro i neumorno zalagale u tim turbulentnim vremenima za lezbejski glas i pravo da volimo slobodno, dragoceno je, a pomaci koji su pravljeni u prethodnih 20 godina – večni.

Uprkos protivljenjima, Evropski parlament izglasao da LGBTI prava budu deo nove Strategije o rodnoj ravnopravnosti

Kategorija: Istopolna partnerstva, Vesti / Datum: jun 11, 2015

U veoma značajnom glasanju, Evropski parlament je zahtevao da LGBTI ljudska prava budu uključena u buduću strategiju o rodnoj ravnopravnosti.


Strategija o ravnopravnosti žena i muškaraca koja je trenutno na snazi, važi do sledeće godine. Izveštaj za koji se juče glasalo je predlog Parlamenta za novu strategiju o rodnoj ravnopravnosti za period 2016-2020.

EU

Zahtevi Parlamenta o LGBT pitanjima, obuhvaćeni novom strategijom:

– Omogućavanje pravnog priznanja roda i rodnog identiteta što je od presudne važnosti za trans i interseks osobe (član 24), te rad na depatologizaciji trans identiteta, uključujući i trans decu (član 55).
– Zahteva se inkluzivan tretman porodice kao i da se definicija porodice proširi i na porodice u kojima su roditelji istog pola, i u skladu sa tim, izmene zakona o porodici i zakona o radu. (član 31)
– Poziva s komisija da se pozabavi pitanjem predrasuda o LGBTI osobama u obrazovanju. (član 61)

Sa druge strane, Parlament ponovo poziva na izradu zasebne strategije o LGBT pravima. Takođe, poziva Savet da usvoji politike koje će zabraniti diskriminaciju, između ostalog, i po osnovu seksualne orijentacije, u školama, na poslu, u domenu socijalne zaštite i pristupanju dobrima i uslugama. (član 2)

Urlike Lunaček, članica Evropskog palamenta i kopredsedavajuća Intergrupe za LGBTI prava, komentarise da je situacija jasna i da je došlo vreme da Komisija preuzme brigu o rodnoj ravnopravnosti i LGBTI ljudskim pravima.

„Pokušaj Evropske narodne partije (EPP) i Evropskih konzervativaca i reformista (ECR) da uklone sve stavke vezane za LGBTI ljudska prava, pokazuje samo to koliko su van tokova modernog društva. Na sreću, Parlament je njihove prigovore odbacio.“

Bilo je pretnji, pokušaja uklanjanja i podele glasanja zbog LGBT sadržaja od strane članova desno orijentisanih i konzervativnih partija – Evropske narodne partije i Evropskih konzervativaca i reformista.

Marija Noichel, članica Evropskog parlamenta i Intergrupe za LGBT prava dodala je da su mizoginija, homofobija i transfobija nažalost još uvek realnost i da Evropska Unija ima mnogo toga da uradi da bi postigla jednakost za sve.

„Veoma sam srećna što je Parlament potvrdio svoju posvećenost LGBT pavima i rodnoj ravnopravnosti. Sada je na komisiji da osmisli strategiju koja bi pratila ove progresivne smernice.“

Izvor: lgbt-ep.eu